Jedan dan u životu Mohanjija

Za vrijeme intervjua novinar je usredotočen, možda čak i pomalo nervozan. ”Tko je Mohanji?”, pita on. ”Ja sam samo običan čovjek”, skromno će Mohanji. Čuvši tu njegovu uobičajenu izjavu, nasmijala sam se u sebi. Zabavno je to. Razmišljam o mnogim leelama (božanskim igrama) kojima sam svjedočila posljednjih godina; od čudesnih pojavljivanja, božanske zaštite i vodstva sljedbenka, pojavljivanja vibhutija (sveti prah) i cvijeća, fizičkih bolesti zbog uzimanja tuđeg karmičkog tereta. Ono što ja vidim je postojanje božanskog ratnika, izraza skromnog kralja, i izgledom običnog čovjeka. Mohanji je paradoksalan s vremena na vrijeme. Ljudskom oku on izgleda kao običan čovjek. On je skroman. Sasvim je uobičajeno vidjeti Mohanjija odjevenog u traperice i običnu majicu, sa očima uprtim u mobitel dok odgovara brojnim sljedbenicima diljem svijeta preko emaila, facebooka ili whatsapp-a. Mohanji je dostupan onima koji iskreno tragaju; doslovno 24 sata na dan, 7 dana u tjednu, u ovoj dimenziji i izvan nje. On vodi, podiže svijest i pomaže onima koji traže najvišu istinu i oslobođenje.

”Mohanji odmori se malo. U posljednja dva dana spavao si tek nekoliko sati.”, govorim mu. ”Koja je svrha ovog tijela. Neka bude od koristi”, odgovara on sa smiješkom dok ustaje sa stolice i sprema se za javni satsang; jedan od tisuća satsanga koje je održao diljem svijeta u posljednjih sedam godina. Mnogi su bili planirani, a još više ih se dogodilo spontano kad god je osjetio zov tragaoca koji bi se okupili oko njega u potrazi za vodstvom. Kad sljedbenici iskreno traže, on uvijek daje. To je njegova priroda. Gdje je potrebno, on daje. Gdje ga zovu, on ide. ”Već si imao sedam sastanaka. Danas je trebao biti tvoj dan za odmor. Molim te, trebaš se brinuti za svoje zdravlje”, nastavljam ja, odlučna u namjeri da ga zaštitim. Ali za Mohanjija ne postoji percepcija ili važnost njegovog vlastitog Ja. Ako treba podijeliti Istinu, posjetiti bolesnu osobu, održati meditaciju, on će učiniti ono što je potrebno u tom trenutku. Potpuna fluidnost i prihvaćanje. On kroz život ide brzinom tornada. Niti jedan trenutak nije protraćen. Svaka minuta proživljena je sa svrhom, da oslobodi i uzdigne sva bića na Zemlji.

Večeras se priprema za doček stotina sudionika na Satsangu. Mohanji nosi svoju uobičajenu bijelu formalnu haljinu, bijeli doti, dugu kurtu i jednostavnu ogrlicu od rudrakshe oko vrata. Voli nositi bijelo. To označava ono što misija predstavlja. Označava Put Svjetla, Put Čistoće i Oslobođenja. Označava Zlatni Put Tradicije. I dok se njegova vanjština možda promijenila, njegovo ponašanje ni najmanje. Sljedbenici su pripremili službenu dobrodošlicu. Pod je posut laticama cvijeća. Svijeće su upaljene. Cvijetni vijenci su mu stavljeni oko vrata. Jedan za drugim, sljedbenike, prijatelje i strance, Mohanji jednako pozdravlja, prihvaća i grli. On ne vidi razliku između njih; svi su jednaki u njegovim očima.

Kad Mohanji uđe u dvoranu za Satsang, mogu se primijetiti različiti izrazi na licima sudionika. Neki su došli iz znatiželje, neki sa sumnjama, ali većina je došla iz ljubavi za svoga oca, brata, prijatelja, učitelja, majstora ili Gurua. Mnoga imena se pridaju kad srce osjeti i ispuni se bezuvjetnom ljubavlju. On sjeda s osmijehom, duboko se zagledavajući u gomilu, u dušu svakog pojedinca i dopušta da tišina sazrije još nekoliko trenutaka.

Energija grupe uvijek se odražava u Mohanjiju. Pravi Guru je poput ogledala. Onako kako mi gledamo njega, tako on gleda nas. Ovo također vrijedi i za sve njegove programe drži. Može se osjetiti različita energija, ovisno o grupi i njihovoj predanosti. Što se tiče večerašnjeg Satsanga čini se da je grupa spremna za spoznaju.  On zagrijava atmosferu. Oni su potpuno prazni tako da mogu primiti sve sto im on daje. Praznina. Mohanji uvijek kaže ”Jedino ako si prazan, milost te može ispuniti.” ”Želio bih znati više o svojim prošlim životima?” pita jedan sudionik. ”Kad smo se rodili, svjesno smo izbrisali sjećanja na svoje prošle živote. To ništa ne znači u našem trenutnom životu, u sadašnjosti. Ako je tvoj djed imao magarca u prošlosti, što to tebi sada znači?” Publika se gromoglasno smije.

Mohanji odgovara jedno pitanje za drugim, daje smjernice i najvažnije podiže svijest. Svijest je ključ. ”Svijest je staza. Predanost je vozilo. Oslobođenje je odredište.” Ako bi se Mohanjijeva učenja trebala sažeti u jednu riječ, to bi bilo OSLOBOĐENJE. Njegova skromna priroda, lakoća i dobrota njegova govora su utješni. Poznato nam je. Ali sadržaj koji on daje je nemjerljiv. On je oštar, direktan i moćan te ponekad nije lagano za probaviti. Kad se teži najvišoj istini nema mjesta za koncepte, očekivanja i ego. ”Moj put je put bez gluposti. Ovo nije ‘osjećaj se ugodno’ put. ”, kaže on. Kad idemo Mohanjijevim putem bez staza on čini da nam otpada sloj po sloj. On nas vodi doma. Vodi nas nama samima. I u ovom procesu on poništava stvarnost koju smo poznavali do sada. Živjeti stvarnost punu izazova je stvar koju nije tako lako podnijeti; otpadanje svega što nije stvarno i zadržavanje onog što jest. Čini se kao da postoji uljez protiv kojeg se moramo pobuniti. Kao povreda jedine istine koju smo do tada poznavali; istine koja se temeljila na vezivanju, osuđivanju i ograničavanju. Otpustiti sve to nije lagan zadatak. Jedino potpuna vjera i predanost pomažu nam da uspijemo. Nekoliko duša na večerašnjem Satangu možda nisu bile spremne da otpuste. Možda njihova očekivanja nisu bila ispunjena. Nikada i nisu. No svi su se oni rastopili na kraju, u trenutku kada su primili njegov božanski poklon Shaktipat, Mohanjijev iscjeljujući transfer energije s viših nivoa. Neki su ga nestrpljivo čekali od početka Satsanga. Red se brzo formirao po cijeloj dvorani. Kao da već ne znam odgovor, zabrinuta za njegovu dobrobit, kažem mu ”Mohanji, davanje Shaktipata stotinama sudionika trajat će više od dva sata. Doći ćeš kući jako kasno. A nisi ništa ni jeo.” ”Nema problema”, kaže on. ”Imat ćemo Shaktipat. Svi će ga primiti.” Mohanjiju je rad uvijek na prvom mjestu. Ukoliko se za nešto obaveže, onda je to za njega obaveza. Nema kompromisa. Ako je Shaktipat  obećan, onda će biti izvršen.

I tako nakon više od 250 Shaktipata, suza zahvalnosti, zagrljaja i izraza bezuvjetne ljubavi, napokon smo sjeli u auto i krenuli doma. Kažem doma. Ono što zapravo hoću reći je kuća Mohanjijevog domaćina gdje će spavati sljedeća dva dana. Uz sva ta putovanja, više nisam sigurna što zvati njegovim domom. Svi nam se čine kao obitelj, svako mjesto poput doma, svaki susret kao božanski blagoslov. Ali ono što znam sa sigurnošću i uvjerenjem jest da je za mene Mohanji dom. To nema veze sa trenutnom privilegijom da budem u njegovoj blizini i boravim na istom mjestu s njim. Ono što zovem domom je stapanje s njegovom božanskom sviješću.

Stol za večeru je postavljen. Brzo je namješteno još nekoliko mjesta za dodatne goste koji su došli. Do sada sam se već navikla. On uvijek poziva i dijeli. Za njega su svi obitelj. Sve jednako voli. Mohanji je u svom uobičajenom opuštenom raspoloženju, smije se i zbija šale. Voli zezati ljude. To svakoga oraspoloži. Uči nas da ne shvaćamo život previše ozbiljno.”Život je šala. Što se tu ima shvaćati ozbiljno?”, smije se.

”Mohanji, nećeš vjerovati što nam se dogodilo prošli tjedan. Cijeli naš oltar, sve tvoje slike bile su pune vibhutija” reče jedan gost. Naš razgovor za večerom skreće na zanimljivu temu. Dijelimo svoja iskustva s Mohanjijem. Blaga koja se dijele iz svakog srca. Čula sam, vidjela i osjetila toliko čuda do sada, bilo osobno u vlastitom životu bilo da sam čula iz prve ruke tuđa iskustva. Mogla bih pokušati dati nagovještaj i podijeliti maleni uvid u težinu koju Mohanji diže svakog dana u ovoj dimenziji i izvan nje. Ali znam da on to ne bi odobrio. Bilo bi to u suprotnosti sa tradicijom i elegancijom koja joj pripada. Čak i ako postoji samo mrvica propagande ili ako se njegovo ime glorificira za dobro misije, on to automatski prekida i podsjeća nas ”Oni koji imaju oči, vidjet će. Oni koji ne vide, izabrali su sljepoću.”

Mohanji namjerno ne pokazuje svoju veličinu. Kad ljudi pričaju o čudima povezanima s njim, on to umanjuje. Mohanji inzistira na duhovnosti bez zabluda i obmana. Kad drugi smatraju da je on Isus, Krishna, Sai Baba, Buddha, njegov konstantan i čvrst odgovor je: ”Ja nisam netko drugi. Ova osoba poznata je kao Mohanji i umrijet će kao Mohanji. Ne dolazite k meni sa zabludama da sam ja netko drugi ili neki učitelj iz prošlosti.” Večera je odavno prošla. Ljudi ispijaju chai. Ja neprestano gledam u sat i razmišljam kako da ljudima blago dam do znanja da je vrijeme za polazak. Za vrijeme putovanja s Mohanjijem shvatila sam da je jako teško odvojiti ga od gomile ljudi, osigurati mu privatnost i vrijeme za odmor i spavanje. Ako ga se pusti on će cijelu noć provesti s ljudima. Ovo se doslovno događa. Za one koji su s njim to dođe kao briga o djetetu koje je uvijek u sadašnjosti i željan da daruje sve što ima bez razmišljanja. Uvijek želi svima ugoditi. A on neočekuje ništa.

Jednog dana kada mi je bilo dano da shvatim najvišu formu nevinosti i čistoće, nešto me duboko potreslo. Ovaj se događaj zbio nakon što smo otišli s druženja s jednim novim sljedbenikom. Čim smo izašli kroz vrata, Mohanji je počeo šepati zbog jake boli u gležnju. Odmah sam znala da je preuzeo težak karmički teret na sebe. Jedva je uspijevao hodati, a imao je taj dan let i još puno putovanja ispred sebe. Bol je potrajala danima. Osoba koja ga je tada srela ne zna ništa o ovom događaju. Meni su suze potekle. Odjednom sam vidjela nevinost, čistoću i na neki način ranjivost, koje nikad prije nisam vidjela. Postojanje koje je posvećeno isključivo drugima, da daje, uzdiže i oslobađa.

Oči su mi se napunile suzama zato jer sam kod nekih vidjela potpuno neznanje, nezahvalnost i nesvjesnost. On je shvatio moju iznenadnu šutnju i rekao: ”Nemoj biti tužna. To je ono zbog čega sam ovdje.” ”Ali nije te ni tražila da uzmeš taj teret od nje”, bunim se. ”Njena duša je tražila, pa sam zato uzeo. Ovo tijelo, ovo postojanje, nema drugu svrhu.” Moj um shvaća, ali moje srce krvari. Mohanji je spontano privučen onima koji dolaze s iskrenom predanošću (bhaav). On ništa od nikoga ne traži, dijeli dalje poklone koje dobije i ništa ne zadržava za sebe. Mohanji kaže: ”Došli smo u turističku posjetu i sami ćemo otići. Ne možemo ponijeti ništa osim uspomena i nekoliko želja.” Konačno, kada su ljudi otišli, odlučila sam se povući u tišini. Spremna sam za počinak. Količina ljudi oko njega svakog dana, nevjerojatna brzina kojom on živi, stalna promjena planova – sve to ponekad nije lako za podnijeti. Potrebni su potpuna predanost, zalaganje i vjera. Živući majstor je najveći blagoslov i istovremeno najveći izazov koji ti može biti darovan. Testira te. Skida do gola. Rješava vas vaše egocentrične osobnosti bez upozorenja i bez ceremonija. Napokon, dotaknula sam mu stopala i rekla laku noć. Dok izlazim iz sobe, gledam ga kako sjedi u naslonjaču, očiju uprtih u mobitel dok odgovara na mnoge pozive i poruke koje je primio tijekom dana. Sjetih se njegovih riječi od jutros. ”Ja sam samo običan čovjek.” Smiješim se.

Tekst u originalu ovdje