Kada god se sistem zatvori to utječe na sve razine. Prije svega ekonomski i istovremeno psihološki; ne radi se samo o psihičkom poravnanju. Na jednoj strani je fizičko. Ali što se događa sa psihološkom stranom kad poričemo stvari? Ponekad kad se ljudi moraju suočiti sa siromaštvom prolaze kroz strepnju i jezu. Ne mogu se nositi sa time; čak ni sa potencijalnim siromaštvom; ne mora niti biti siromaštvo. Ako ljudi kažu: ‘Hej, slušaj, hrana neće biti dostupna za deset dana’, ljudi će poludjeti. Čak i ako to nije istina, ljudi će poludjeti.
Dakle, mi imamo jak instinkt za preživljavanjem baš kao i druge vrste. I htjeli bi preživjeti zadržavajući sve naše navike, sve što nam se sviđa i ne sviđa, sve naše uobičajene obrasce. To je ljudski život, ali što se životinja tiče, dokle god imaju hranu njima je dobro. Ako nema hrane, gladovat će, ali će biti tihi. Ali što se nas tiče, mi to ne možemo tolerirati. Mi smo napredna vrsta. Mi smo navodno napredniji. Tako da bi htjeli imati kontrolu nad svim tim stvarima. Ali, to nije moguće uvijek, pogotovo ne sa ovom situacijom vezanu za Corona virus. Većina tvornica je zatvoreno, banke rade u osnovnim okvirima. Cijela ekonomija se promijenila. Vjerujem da ekonomija više nikad neće biti ista. To je ono što osjećam.
Ljudi se ovaj put trebaju promijeniti. Ljudi bi trebali ponovno promisliti i preispitati se, promijeniti cijeli svoj život. I ovo je upravo vrijeme za to. Sada moramo shvatiti i također prihvatiti stvarnost i s njom se uskladiti. Hoće li biti netko tko će upravljati ovime? Svakako, moguće zato što u svakoj situaciji možete vidjeti predatora ili predatorske aktivnosti. I hoće li tu biti žrtava? Bit će žrtava. Još uvijek imamo stradanja. Mnogi od nas nemaju izbora. Mislimo da imamo, ali sve je to isto vino u različitim bocama. Vezani smo za brzu hranu, sistem brze prehrane. Vezani smo za različite aspekte života.
Dakle, hoće li postojati neka vrsta ropstva? Moguće, jer to već doživljavamo. Hoće li biti predatora? Da, moguće, jer već imamo predatore. Mislim da su mnoge vlade još uvijek kontrolirane od strane proizvođača ratnih strojeva, proizvođača lijekova, prehrambene industrije itd. Prehrambena industrija odlučuje o ukusu generacije. Prehrambena industrija veže ljude sa solju i šećerom; mliječna industrija, mesna industrija, veliko nasilje, velika kontrola. Sve je to tamo. Pa kako znati da će biti drugačije? Možda neće biti drugačije. A razlika se može dogoditi ako kupovna moć bude pogođena. Ljudi će tražiti više trajniju proizvode, jer ih neće htjeti stalno mijenjati. Ako kupovna moć ne bude promijenjena, oni će i dalje kupovati proizvode prema upotrebi i bacati ih (jednokratne proizvode). Ali ako postoji ograničenje u protoku dohotka, ljudi će tražiti trajnije proizvode, što znači manje iskorištavanje Zemlje. Više upotrebe i bacanja, više potrošnih materijala znači više iskorištavanje Zemlje. Nadam se da će biti manje iskorištavanja zemaljskih resursa.
Dakle, svi su ti faktori mogući, ali čvrsto vjerujem da ekonomija više nikada neće biti ista. Ljudi će morati razmisliti dvaput i toliko ljudi će možda izgubiti posao. Mnogi će se ljudi morati prilagoditi da bi nastavili raditi. Mnoge će se proizvodne jedinice morati ponovno pokrenuti. Mnoge će se zemlje morati ponovno pokrenuti, ponovo izumiti, inovirati ili ponovo pokrenuti cijeli proces. Ponekad će se zemlje poput Kine i ogromni proizvođači možda morati prilagoditi svjetskom gospodarstvu ili će natjerati svjetsku ekonomiju da se prilagodi njihovom sustavu ili njihovom planu i obrascu. Sve je to moguće. Moramo čekati i gledati.
Ne zanimaju me predviđanja, ali logično, sve što je moguće, upravo sam rekao. Definitivno će to biti novi svijet; prihvatimo to kao gotovu stvar. Bit će to novi svijet. Mora biti. Ljudi će možda pokušati živjeti na stare načine, ali to možda neće biti lako, jer je sustav bio isključen već gotovo mjesec dana, a za ponovno pokretanje sustava trebat će vremena, barem ove godine. Iduće godine, vjerojatno, vratimo li se na svoje stare načine itd.
Ali ako se stvarno vratimo na svoje stare načine i počnemo živjeti nesvjesno, priroda će nas pogoditi jako, snažnije nego sada. Tada nas neće zanimati je li to intervencija čovjeka ili intervencija prirode. To je u osnovi mali, nevidljivi virus koji stvara paniku u najinteligentnijoj zajednici, vrsti na zemlji. Malo nevidljivo biće doslovno baca jednu vrstu na koljena; nacije na koljena. Totalno isključivanje.
Dakle, ovo je vrlo važno za razumijevanje. Moramo se promijeniti, preispitati sebe, svoj život. Moramo reorganizirati cijelu ovu stvar. Ovo je važno. Također, naš se komunikacijski sustav odmah mora promijeniti. Internet, telefone i druge komunikacijske kanale moramo koristiti više od fizičkog kontakta. Dakle, sljedeće bi generacije mogle koristiti uglavnom ne-fizički kontakt jer su se ljudi sada na to navikli. Ljudi znaju da se ne moramo nužno susresti, vjerojatno ćemo se naviknuti i reći ćemo: “Oh, mogu li doći do vas?” ili „Doista želiš doći? Pričajmo telefonom. “Moguće je, takav život je moguć; ili “Mogu li vam pokazati prezentaciju?” “U redu, pošalji mi je e-mailom”, što se događalo i dosad. Sad će biti naglašenije. Zašto morate putovati? Jer ćemo tada na taj način, ako pogledamo taj slučaj, opet imati manje zagađenja. Štetne emisije će biti manje itd. Ali to je visok cilj. Samo se nadam da će se tako i dogoditi.
Još od 2012, govorim da je počeo pomak u svijesti. Objašnjavao sam to na različitim forumima, satsanzima, sastancima, pisao sam o tome, da se od 2012. godine počeo događati pomak, što znači da se on događa i na razini svijesti. Pomak u svijesti zahtijeva vrijeme. Ljudi bi trebali imati vrijeme za sebe, da upoznaju sami sebe, da porazgovaraju sa sobom, pokušaju shvatiti svoje postupke, da se pokušaju povezati i uskladiti sa sobom. Sada imaju vremena za to. Ljudi su dobili vrijeme da budu sami sa sobom.
Život na Zemlji više neće biti isti. Stoljećima su o tome govorili mnogi ljudi. I ja sam to ponovio. No, što uzrokuje situaciju ovakvih razmjera? To također moramo razumjeti. Kolektivna svijest stvara situacije. Kolektivna svijest 7,5 milijardi ljudi. Kako se to dogodilo? Odvilo se kroz strah, natjecanje, neosjetljivost, podjele, skretanja pažnje, raseljavanja, ratove. Religije su ubile mnogo više ljudi od koronavirusa. Religije i dalje ubijaju, raspiruju sukobe i ubijanja.
Čak i ne spominjem pitanje drugih vrsta. Toliko drugih vrsta svakodnevno ubijamo samo zato što ih volimo jesti. Uživamo jesti njihova tijela. O tome su mnogi govorili u raznim prigodama, ja također. Ako pitate ljude koji su me slušali, govorio sam iznova i iznova da je sada pravo vrijeme da budemo ljudska bića; vrijeme za razumijevanje, prihvaćanje, suosjećajnost. Zašto ljudi nisu poslušali sve to? Ljudi slušaju Majstore ili dobre savjete samo ako im ti savjeti odgovaraju.
Većina ljudi ne slijedi te savjete. Poslušaju ih pa zaborave. Koliko ljudi prati savjete? Zamislite majstora; ne govorim o sebi, mislim na velike majstore, svi su oni uvijek prenosili vječne istine. No, koliko nas je spremno slijediti te savjete? Ako nismo spremni slijediti, ne bismo smjeli ni okrivljavati. Zamislite da ste bili kod liječnika, koji je dijagnosticirao vaš zdravstveni problem i prepisao vam lijek. Odlučili ste odbaciti recept i odšetati kući. Ako se poslije počnete žaliti da je liječnik pogriješio, koga bi trebalo okriviti, liječnika ili pacijenta?
To je tako. Majstori stalno iznova govore ljudima: “Molimo vas, nemojte pribjegavati nasilju, ratovima, krvoproliću. Živite u miru. Trebali biste imati unutarnji mir. Prihvatite druge ljude kao što prihvaćate same sebe. Volite sve vrste kao sebe. Oni imaju ista prava kao i vi, svi na Zemlji imaju ista prava. Zemlja pripada svima. Nemate prioritet nad drugim vrstama. Samo ste jedna od mnogih vrsta na Zemlji.” Majstori su stalno pričali o tome, čak su i mantre namijenjene tome da cijela priroda bude u miru. Neka bića koja žive u prirodi budu mirna, izgovaramo mantru ‘Loka Samstah Sukino Bhavantu’ – neka sva bića na svijetu budu mirna, sretna i ispunjena blaženstvom. To se prenosilo iznova i iznova. A što mi radimo? Cijelo vrijeme stvaramo nove podjele, podjele između ljudi, jezika, religija, itd. zbog čega ne možemo naći zajednički jezik.
Gledamo na druge kao na različite, kao da nisu dio nas, iako smo jedna vrsta. Što je stvorilo takvu situaciju? Svakako ne gurui ili ljudi povezani s višom sviješću. Što se toga tiče, nikad nikome nisam tvrdio da sam povezan s vrhovnom sviješću, nikada nisam nikome rekao da sam guru. Nikad, nikad nisam tvrdio da sam nečiji guru. Nikad nisam tvrdio da sam prosvijetljen. Volio bih to istaknuti.
Ovo je predodžba ljudi da bi Mohanji mogao biti prosvijetljen, štogod, to ovisi o ljudima. Nisam odgovoran za to. Ipak, mnogi majstori su tijekom vremena upozoravali da se može dogoditi veliko uništenje ako ne promijenimo način života. Zašto nismo obraćali pažnju? Umjesto toga, ubili smo ljude koji su govorili. Raspeli smo Isusa. Sokratu smo dali otrov. Naudili smo Jnaneshwaru.
Učinili smo sve što je bilo moguće da bismo poremetili i uništili istinu, glasnike istine. Učinili smo to. To još uvijek radimo. Tko god drži do istine ili govori istinu, njega se uništava, ubija, blati. To vidimo svakog dana, i danas. A istovremeno, oni koji uljepšavaju istinu, igraju se politike i plove valovima ovog postojanja, oni su prihvaćeni. Oni su cijenjeni. Oni koji govore lijepo više se poštuju. Oni koji govore istinu ne poštuju se. Ali oni koji lijepo govore, čak i ako to nije istina, poštuju se. Oni su cijenjeni. Dodjeljuju im nagrade, priznanja; ovo je život. To je stvarnost. Inzistiram na ovome, na ovoj točci, jer tko god hoda stazom duhovnosti, (put duhovnosti je put samog sebe, duboko, bezuvjetno povezivanje sa sobom i savršeno usklađivanje je duhovnost); povezuje se sa sobom i poravnava se. To je duhovnost. Hodate li stazom poravnanja ili idete materijalnom stazom, oboje su iste kada je u pitanju odgovornost. Svi smo odgovorni za svako biće na Zemlji, ne samo za svoju vlastitu vrstu, već za svaku vrstu. Nemamo pravo ubijati. Nemamo pravo prolijevati krv; ne samo ljudsku krv, već bilo kakvu krv. Nitko nije rođen da bi zadovoljio apetit ljudskih bića.
To je istina koju stvarno moramo razumjeti i zbog koje moramo biti jako oprezni. Nitko se nije rodio da zadovolji naše nepce. Vrlo dobro znamo da je u prosincu 2012. započeo pomak; do prosinca 2022. – to je 1 segment, koji traje 10 godina. Nakon toga, opet se nastavlja. Pomak se događa, a pomak također znači prebacivanje; pomak u svijesti. Pomak u svijesti znači da morate biti izuzetno fleksibilni, krajnje suosjećajni, ljubazni, nesebični i bezuvjetni u postojanju i bezuvjetni u ljubavi.
Ako je ljubav vaš način komunikacije, djelujete na dobar način. Činite ispravnu stvar. Dakle, ovo je moj odgovor. Molim vas da shvatite da to nije problem u majstorima. Ako stvarno pratite majstora, slijedite ga 100%, pa čak i ako majstor nije u pravu. Ako mu stvarno vjerujete, vjerujte mu do kraja. Vjerujte mu u potpunosti. Ako mu ne vjerujete, ne slijedite ga. Nijedan Majstor vas ne pita: “Molim vas, dođite k meni” i nijedan Majstor ne obećava: “Oh, molim, dođite k meni. Dat ću vam nešto.” Pravi Majstori nikada ne daju takva obećanja. Ako ste prisutni, ako ste dostupni, možda će doći do transformacije. Nema garancije, nikakve garancije. Ovo je vaš život; vaš hod, vaša povezanost, vaše uvjerenje i vaša sudbina. Dakle, trebali biste imati veliku jasnoću. Stoga, želim reći, ne idite ni kod jednog Majstora očekujući čudo ili pomak u kolektivnoj svijesti i stvaranje promjene u životu. To se neće dogoditi.
Kolektivna svijest je mnogo veća; recimo šest milijardi ljudi: ludi, ljutiti, trče za nečim, ganjaju stvari, uspoređuju, kritiziraju u tom nesvjesnom načinu postojanja. A recimo da milijardu ljudi živi samo u miru, bez natjecanja, bez uspoređivanja, samo u ljubavi. Što će prevagnuti? Šest milijardi je uvijek više. Svijest preostale milijarde ne može nadvladati svijest šest milijardi. Razumijte da kolektivna svijesti igra veliku ulogu. Kolektivna svijest je stvorila svjetske ratove. Ideološko ratovanje nastalo je iz kolektivne svijesti. Religije, religijski pokreti, ratovi, krvoprolića, raseljavanja stvoreni su iz kolektivne svijesti. Sve je to povezano s kolektivnom sviješću. Moramo biti svjesni ovoga i u jasnoći s tim!
Vjerujem da je naša najveća ili najvažnija vrijednost, odnosno vrijednost ljudskog života u onome što dajemo ovom svijetu, a ne u onome što uzimamo od svijeta. Moje je čvrsto uvjerenje da je naša neto vrijednost uvijek onolika koliko dajemo ovome svijetu, a ne onolika koliko uzimamo od njega. Druga važna točka – djelotvorne godine. Djelotvorne godine su vrijeme kada živite za svijet, a ne za sebe. U djetinjstvu, u mladosti smo učili; učimo vještine, pokušavamo se pozicionirati u svijetu, dobiti posao, zaraditi nešto novca, platiti račune, i slično. To je sve radi nas samih; sve za pojedinca – to nije učinkovit život. Učinkovit život je vrijeme u kojem počinjemo vraćati Zemlji; nesebično, bezuvjetno i dosljedno. Tako su djelotvorne godine one koje čovjeka zapravo čine stvarnom osobnošću. To je moje čvrsto uvjerenje.
Hodao sam ovom Zemljom, manje-više sam, od svoje mladosti ili vjerojatno čak i prije. Moje zavisnosti o ljudima i materijalima bile su vrlo ograničene. Čak i sada osjećam da nisam vezan ljudima, vremenom, prostorom, materijalima; možda vrlo blago, ali ne suštinski, nisam vezan na jak i čvrst način.
Dakle, ovo se pitanje vrzmalo u mojoj glavi: što bih trebao raditi u svijetu? Jedno vrijeme sam proveo puno vremena pokušavajući prodrijeti u svijet buke. Živio sam u svijetu buke kao i svi drugi. Svijet buke znači svijet komunikacije, svijet zvukova – svijet buke. Neprekidno sam provodio dosta vremena u ranojutarnjim satima od 3 do 8 ujutro pokušavajući ući dublje u izvor te buke, koji je tišina. I dotaknuo sam nekako tu tišinu.
Onog trenutka kad sam dodirnuo tišinu ovaj svijet zvukova postao je izvan mene. Nisam bio poput suhog lista na vjetru, nošen svijetom buke. Bio sam stabilan, jer svaki zvuk izlazi iz tišine, i svaki se zvuk vraća u tišinu. Dakle, tišina je manje-više poput mirnog, dubokog oceana i mogao sam to okusiti ili dodirnuti, mogao sam se tamo stabilizirati. Za to je trebalo oko šest do sedam godina; dugo vremena za to.
U trenutku kad sam se počeo sve više i više stabilizirati i dublje ulaziti u svijet tišine, svaki zvuk je postao izvan mene; unutra je vladala tišina. Unutarnji svijet je stvarni svijet. Vanjski svijet je relativan svijet. Kad se probudite, imate vanjski svijet; kad spavate, nemate taj vanjski svijet. Dakle, to je relativan svijet. Ali unutarnji svijet je uvijek tu; kad spavamo, kad smo budni, kad sanjamo. Uvijek je tu. Taj je svijet uspostavljen u tišini. Ovo sad objašnjavam kako biste razumjeli kakvo je moje stanje.
Tako sam proveo dosta vremena asimilirajući ovo blago koje sam primio; koje je došlo. Dakle, ono što se događa u takvom postojanju je da od vanjskog svijeta ne trebate ništa. Sve je u redu. Sve je kako treba, sve je u redu. Zapravo nemate nikakvih potreba, ili, nema navezanosti na vanjski svijet, na materijale, mjesta, ljude, imovinu; i nikad nisam imao neku ovisnost na taj način, nešto bez čega ne bih mogao živjeti. Dakle, to je bilo moje stanje i tako sam nastavio u tom smjeru. Tada su viša svijest i Majstori od mene zatražili da odem natrag u svijet buke i tamo govorim o svom iskustvu. To sam doživio kao veliko uznemiravanje ili nasilje. Jednom kad ste u potpunosti ustaljeni u svijetu tišine, velika je trauma vratiti se u svijet buke. Nemoguće je. Nema šanse, ne mogu se vratiti u svijet buke. Svijet buke znači svijet razlika. Njega čine usponi i padovi – dualnosti; sve dualnosti života se odigravaju u svijetu buke, izvan vas.
Već ste sve to prošli i ne želite više imati veze s tim. Dakle, doslovno ste provodili vrijeme kopajući sve dublje i dublje i pronašli ste izvor – srž; i tu ste se smjestili, sretni ste. I iz tog načina funkcioniranja, od vas se traži da se ponovno vratite, to traže mudraci, Majstori, Guru Mandala, da se vratite u svijet buke. Rekao sam da ne mogu to učiniti. Rekli su mi da moram, inače bi se mogao ponovno roditi, jer sam iskoristio ovu ravan kako bi dobio što sam želio. Sada kada si to dobio, rekli su, vrijeme je da vratiš dug. Tako sam ponovno doveden u svijet buke, ali ovaj put kao Mohanji – osobnost, osoba; prepoznatljiva osobnost, tako bih to nazvao.
Tako sam se vratio u svijet buke kao tišina, a ne kao još jedna buka. Na početku, u ranijem životu, postojao sam u svijetu buke kao još jedna buka, sada sam se vratio u svijet buke kao tišina. To je vjerojatno ono što ljude privlači k meni. Ta dubina tišine je ono što neki mogu dodirnuti i osjetiti i doživjeti; tako ja to vidim. To bi mogao biti razlog zašto su me ljudi željeli upoznati, a ostalo je povijest. Misija se proširila, na razna mjesta, raznovrsne aktivnosti, različiti ljudi su se počeli povezivati. Svi su se povezivali sa mnom na temelju jedne ključne točke: svoje želje da dosegnu isto stanje ili mjesto u sebi; tj. svoje želje da dožive neospornu tišinu, tišinu koju se ne može narušiti, stabilnu tišinu.
Dakle, što možete dati? Najviše što možete dati je dati sebe. Dao sam sebe ovom svijetu. Kada daš sebe, vrlo si ranjiv jer si u svijetu buke kao tišina; poput ribe izvan vode. Nije lako.
Siguran sam da je nekima od vas poznato to stanje. Ljudi vas gledaju onakvima kakvi oni jesu i osuđuju vas prema onome kakvi su. Kritiziraju vas, nekada blate vašu osobnost, ponekad vas vole, ponekad vas žele posjedovati, posjedovati na način koji njih karakterizira. I ništa ne možete učiniti jer ste ovdje kako biste davali. Dajete svakome prema njihovim mogućnostima, koliko mogu primiti. Nema izbora. Nema se ništa drugo za raditi. Ne žalim se; nikada se nisam žalio. Nikada nisam tražio usluge od Majstora. Nikada ništa nisam tražio od Majstora. Samo sam slušao naredbe jer ne možeš tražiti ništa; kad imaš sve, jedno si sa svime. Što bih mogao tražiti?
Dakle, u tom načinu funkcioniranja, osobnost se prihvaća kao što su se prihvaćale i druge osobnosti u svijetu kojih se sjećamo. Jednako tako, Mohanji je prihvaćen u svijetu do nekog stupnja; prihvaćanje, odbijanje, sve te stvari – neće te svi prihvatiti, niti ćeš se svima sviđati, niti ne sviđati. Dakle, u ovom svijetu, postoji mjesto i uloga za svakoga; svaka vrsta, svaka osoba ima svoje mjesto i ulogu. I Mohanji ima svoje mjesto i ulogu.
Neki su ljudi pronašli istinu u meni i došli su k meni i rekli: “Želimo biti s tobom. Želimo ostati s tobom.” Nikada nikoga nisam pozvao. Nikada ni od koga nisam tražio da dođe, ali kada dođu, prihvatim ih. Prihvatim ih kako su poslani, i nikada nisam dovodio u pitanje njihovu dostojnost; nikada nikoga nisam odbio. Nikada ni od koga nisam tražio da ode. Nikada nisam ništa tražio ni od koga, nikakve usluge ni od koga. Dakle, tu sam jasnoću već imao. Nema zbrke, nema krivog shvaćanja, i što ću onda dati ili koji je moj stil? ONO ŠTO JA JESAM, to je to. Ne mogu biti netko drugi. I nema potrebe za tim, niti možete biti netko drugi, vi ste vi. Jedinstveni ste takvi kakvi jeste, ja sam jedinstven takav kakav jesam. I u skladu s tim, dajem ono što jesam.
To ljudi mogu prihvatiti ili odbaciti, ne znamo što će biti. Ne možemo ništa reći, jer ljudi su ljudi, takvi kakvi jesu. Prihvatit će samo ako mogu prihvatiti; odbacit će ako ne žele prihvatiti. Dakle, tako je. Zatim, rast; što god bilo – razne zemlje, brojni ljudi su se počeli povezivati sa mnom iz brojnih razloga. Sve se počelo odvijati, cijela predstava, bez moje kontrole. Ja nikad nisam pisao scenarij, nisam ni režirao. Samo sam igrao svoju ulogu. Istodobno, nastavio sam igrati svoje druge uloge: ulogu sina svojim roditeljima, ulogu oca svojoj kćeri, ulogu muža svojoj ženi, razne uloge u drugim odnosima prema onome kako su me ljudi gledali. Nikad nisam ograničavao nijednu ulogu, jer nije na meni da to ograničavam. Ljudi se sa mnom povezuju onako kakvi su oni, kako sam već rekao, a ja samo uzvraćam. Ne govorim ljudima: „Hej, ne radi to.“ Ne govorim ljudima, „Ne, ne mogu to učiniti“. Kad god postoji otpor prema nečemu ili odbijanje nečega, upravo to produljujemo. Ne želim ništa odgađati, puštam da se sve dogodi. Dobro, loše, užasno, sve stvari koje se trebaju dogoditi, dogodit će se. To je razlog zašto nemam otpora. Nikad nisam stvorio nikakvu maniju oko svoje osobnosti, no ljudima treba neka osobnost s kojom će se povezati, treba im objekt, okvir, forma, metoda, neka poznata praksa s kojom bi se mogli povezati. To je potrebno, jer s čim će se inače povezati? Ako nema Mohanjija, kako će se povezati s njim? Da mene nema, ne bi bilo Mohanjija s kojim bi se mogli povezati. Zato sam stvoren i poslan sam za tu svrhu. Ja nikad nisam ni pitao zašto sam tu.
Ali kad sam već tu, radim svoj posao, ono što trebam raditi. Koje su dimenzije toga, ja nikad ne govorim, ljudi to sami iskuse. Neka ljudi iskuse, neka oni govore. Neka oni pišu o tome. To je njihova stvar, ne moja. Uvijek kažem ljudima – budite iskreni o svojim iskustvima. Pišite o njima samo ako vjerujete u njih. Morate imati povjerenja u svoja iskustva i vjerovati u njih, tada možete pisati o njima. Tada je to autentično. Ako se pretvarate ili halucinirate o njima, to neće proći, jer ljudi nisu glupi. Ljudi razumiju, inteligentni su. Vjerujem da su svi ljudi inteligentni. Nikoga ne možete zavarati. Ne možete zapravo stalno davati ljudima laž i misliti „O, sad sam sve zavarao“, to se nikad ne događa. Neko vrijeme možda možete varati ljude, ali za to ćete morati platiti cijenu. Nikad nisam htio imati ništa s tim. Kad nekoga zavaravate, povrijedite, zbunite, kad nekoga blatite, plaća se velika cijena. Možda će to trajati životima, kad nekoga tračate, izdate, cijena koju morate platiti je nevjerojatna. Vjerujte mi. Ja ne želim imati ništa s tim. Nikad nisam nikoga izdao, nikoga blatio, nikoga tračao. Samo dajem ono što mogu. Kad su o meni ružno govorili ili me osuđivali, samo sam šutio, jer, oni su ti koji plaćaju cijenu. Što ja imam s tim? Ako oni žele platiti cijenu, ogromnu cijenu za kritiziranje mene, to je njihov posao; oni su odlučili platiti taj dug – i možda će im trebati životi da ga otplate.
Dakle, nikad nisam ovdje stvorio nikakav kult ličnosti. Ali, vama treba neko lice s kojim možete razgovarati. Treba vam netko s kim se možete poistovjetiti. Treba vam predodžba, koju možete prepoznati i povezati se s njom. To je važno, i ta predodžba treba biti statična. Ja nikad nisam stvarao jedinstvenu predodžbu sebe. Uvijek sam bilo slobodan u svom životu. Krećem se kakav jesam, samo se krećem onako kakav sam. Hodao sam odjeven u različitu odjeću. Sve svoje radim autentično, bez napora. Samo hodam ovom Zemljom. Dakle, ljudska mišljenja, njihovi koncepti, oni samo sjede u ljudskim glavama, ja nemam kontrolu nad njima. Nikad ih ni neću kontrolirati. Jer, ako oni čine dobro u svijetu, bit će nagrađeni. Ako se odnose loše prema svijetu, platit će cijenu. Vrlo je jednostavno. Ako činite dobre stvari u svijetu, dobronamjerni ste, suosjećajni, ljubazni, primit ćete puno nagrada u obliku energije i milosti koja će pritjecati k vama. Istodobno, ako kritizirate ljude, sudite im, blatite, ogovarate ljude – možda ih ni ne poznajete ali im sudite iz svojih predrasuda, koncepata, tada plaćate cijenu. Plaćate veliku cijenu za to. Ponekad se to prenosi na život vaše djece. Ponekad se to prenosi na vaše pretke ili čitava zajednica podnosi taj ogromni dug koji ste stvorili. I to je moguće. Kad nekome činimo zlo, plaćamo veliku cijenu za tu povredu. Kad ubijemo, velika je cijena koju moramo platiti.
Stoga sam vrlo jasan, želim i vama pružiti jasnoću jer ovo se pitanje stalno ponavlja. Što nastojim stvoriti u svijetu? Odgovor je vrlo jednostavan, NIŠTA. Što će se dogoditi? Ne znam, kako će se stvari odvijati, kako će se razvijati, također ne znam, nikad nemam plan. Ne postoji program. Svih ovih deset godina koliko djelujem u javnom životu, od 2012. godine, 8 i više godina, nisam imao napisan scenarij. Sve se dogodilo. Nikad nisam zvao ljude da dođu k meni, niti sam im govorio da odu od mene. Volio sam sve koji su došli, nastojao sam pomoći svima, ovisno o svojim kapacitetima dao sam sve što sam mogao dati i trudio sam se da nitko ne ode praznih ruku. Davao sam sve što sam mogao, ali kao i vi, ja također imam svoje kapacitete. Dao sam sve što sam mogao ali neki ljudi su bili razočarani jer su imali previsoka očekivanja. Kako ja mogu to riješiti? Neki ljudi su bili vrlo, vrlo sretni i podijelili su svoja iskustva o tome. Opisali su kako su dobili što su htjeli i izrazili su svoju zahvalnost. Zahvalan sam na njihovim potvrdama i ljubavi. Takav je život. Mislim da su i oni koji me kritiziraju, osuđuju, tračaju, htjeli takvo iskustvo od mene. I oni su dobili što su htjeli i zadovoljni su, onda sam i ja zadovoljan. Ništa ne utječe na mene na taj način. Naravno, ima tu i neugodnosti. Kad netko govori loše o vama, osjećate nelagodu. No, ništa nije stalno, isti ljudi nakon nekog vremena mogu pričati dobro o vama. Ništa u životu nije stalno.
Vrlo sam jasan oko tih pitanja. Ne postoji kult moje ličnosti. Ne postoji kult, ne postoji sekta, ništa slično tome. Što bih sa svim tim? U ovom svijetu postojim kao osoba koja je dobila zadatak da obavi određen posao, da širim toplinu, ljubav, suosjećanje, ljubaznost, bezuvjetnu ljubav, nesebičnost, oslobođenje, ili da donesem ljudima ideju oslobođenja. Koliko ljudi će se uistinu osloboditi? To nije moj posao, to ne znam.
Donosim ljudima ideju o oslobođenju. Neki će možda uspjeti u tome, oni koji su dosljedni i nikad ne posustaju u svojoj povezanosti. Uvijek ostaju fokusirani. Postojani su i vjerojatno će doseći oslobođenje jer će se uskladiti sa stanjem u kojem se nalazim. Ali, ni ovdje nema garancije. Sve ovisi o ljudima. Koliko njih će ostati uz mene u potpunoj povezanosti, to ne znam. Nikad ne pitam.
“Hoćete li ostati s mnom?”, nikad ne postavljam to pitanje. Čak im otvoreno govorim da mogu otići, ako žele. Govorim to ljudima. Dobili ste što ste htjeli. Ako želite, sad možete otići. Nikad ne tražim od ljudi da odu, nikada to nisam pitao niti ću.
Dakle, takav sam. Mislim da sam iz šire perspektive objasnio tko je Mohanji u ovom svijetu, što radim ovdje i koja je moja svrha. Moja svrha je podići svjesnost ako mogu, ako su ljudi spremni prihvatiti i dosljedno se povezati. Mora postojati dosljednost, ništa se ne događa bez ustrajnosti i dosljednosti. U suprotnom slučaju, proces nalikuje loncu s puno rupa. Možete ulijevati vodu cijeli dan, no na kraju dana, u njemu nema vode. Ljudi odlaze različitim majstorima, koriste mnoge metode, različite prakse, uspoređuju ih a zatim kritiziraju i osuđuju.
Mohanji i Ganeshananda Giri Babaji
To nije ispravan pristup. Nikad ne tražim od ljudi da ostanu sa mnom. Ako su pronašli drugog majstora, neka slobodno odu. Imaju sve moje blagoslove. Nikada nisam ljude vezao za sebe. Nikad ih neću vezati. Također, nikad nisam išao niti nijednom guruu zbog ičega. Vittal Babaji mi je dao titulu Raja Rishija, Raja Yogija. Nikad je nisam tražio. Nakon što me upoznao, u roku 5 – 10 minuta, dao mi je tu titulu. Nismo ni razgovarali, nisam mu ni rekao čime se bavim u životu. Rekao je: “Oh, dragocjeni dijamante, ovo je tvoja titula.” I dao mi je ovaj prsten sa svoje ruke. Na isti način, Avadhoota Nadananda je prenio svoje duhovno bogatstvo na mene. Nikad to nisam tražio. Nikad nisam ni znao da je takvo što moguće. Ganeshananda Giri, Vasudevan Swami, Devi Amma, svi ti majstori koji su duboko povezani sa mnom, oni me podržavaju, štite, vole, iako ih nisam to tražio. Nikada nikoga nisam ništa tražio. Nikad nisam tražio titulu. Nikada nisam tražio nikakvu uslugu; ništa.
Dakle, život je vrlo jednostavan. Još uvijek sam ista ona tišina koju sam stekao prije gotovo 15 godina. I dalje održavam tu tišinu. I neki ljudi vole tu tišinu i privlačim ih zbog toga, ili im se zbog toga sviđam. Tako to osjećam. Neki ljudi dolaze do mene zbog drugih; oni nikad ne ostanu jer povezanost nije izravna. Došli su jer je netko drugi došao ili im je netko rekao da dođu; to nikad ne uspijeva. Ako vaša povezanost nije izravna, nikad nećete ostati; veza se nikad ne ostvaruje – zauvijek. Trebali biste osjećati, trebali biste usvojiti, trebali biste se povezati i to bi vam trebalo odgovarati baš poput košulje koju nosite. Ta bi vam povezanost trebala odgovarati. Trebali biste se osjećati dobro s tom vezom. Inače ona neće opstati. Nikada ne biste trebali imati povezanost zbog nečije prisile. To neće uspjeti, pogotovo na putu duhovnosti.
Nikada nikome nisam rekao da sam njihov guru. Nikad nisam rekao da sam prosvijetljen. Nikada nikome nisam rekao da ću im nešto pružiti ili da dođu ovamo, da ih prosvijetlim. Ne dajem takva obećanja. Ne želim davati obećanja. Ovo je sve individualno. Ako je drvo dovoljno suho, jedna iskra ga može zapaliti. Ali ako je drvo zeleno, vlažno; možete iskoristiti cijelu kutiju šibica ili više, ali neće se zapaliti. Dakle, ako mi dođe suho drvo, možda će se zapaliti. Opet, ne obećavam. Samo dajem najbolje što mogu. Ponekad neki kažu „on ništa ne zna“. Prihvaćam da ne ništa znam. Neki kažu „on zna mnogo toga“. Prihvaćam; to je vaša odluka. U svakom slučaju, mene prosuđuju prema onome kakvi oni jesu. Dakle, ne brinem zbog toga.
Kad hodamo stazom duhovnosti, to je zapravo individualno putovanje. Ne možete zapravo definirati kakav bi taj put trebao biti ili da li bi trebao izgledati na određeni način. Ali, želio bih logički sagledati duhovno putovanje, da ga bude lako razumjeti.
Putovanje se može općenito podijeliti na fazu formacije i fazu stabilizacije; ne na fazu ostvarenja. Što je faza formacije? Faza formacije je najteža jer smo mi nakupina uzoraka i imamo mnogo navika. Imamo puno strahova, navika, mnogo toga što volimo i ne volimo, toliko različitih stvari. Moramo se odvojiti od ove cijele džungle, tj. raznolikosti stvari od kojih se sastojimo jer je većina njih povezana s vanjskim svijetom. To je naša ovisnost o vanjskom svijetu: to mogu biti mjesta, to mogu biti stvari, a mogu biti i odnosi; toliko puno stvari vezano je s vanjskim svijetom.
Dakle, treba puno napora za odvojiti se od svega toga i ući unutra. To je najteža stvar na putu duhovnosti. Duhovno putovanje je u suštini BITI SVOJ. Na kraju putovanja, bit ćeš u potpunosti svoj. Dakle, na tom putovanju prvi dio ima veliku vrijednost. Kad se to premosti, lakše je; ali prijeći taj prvi put, odvojiti se od navika, svojih uobičajenih obrazaca, uobičajenih stvari kojih volimo ili ne volimo, stvari povezanih s obrascima, da bi se iz toga izašlo potrebna je velika determinacija- više nego determinacija, disciplina. Toga dvoje na ‘d’ biste se uvijek trebali sjetiti; disciplina je ključna. Prije sam ustajao svaki dan u 02:30. Počeo bih u tri sata ujutro svaki dan, što god se dogodilo, bilo sunce, kiša, oblačno, što god, nije bilo važno. Ustajao bih u 2:30, otuširao se, i bez toga nikad ne bih započinjao dan, jer je to dio discipline. Zašto se otuširati? Voda vas odmah osvježava i jednostavno uklanja umor i TAMAS (lijenost, letargiju) koji vas pokušava nadvladati u vašoj sadhani, u vašoj praksi; voda to odmah prekine. Voda to odnese.
Dakle, uz pomoć vode, uz pomoć odlučnog uma, vi započinjete svoje putovanje. Započeti putovanje znači da započinjete s vašom praksom. To bi trebalo biti vrlo dosljedno; veoma jaka odlučnost. Čak i uz odlučnost, ponekad ne znate što tražite. To je veliki problem. Dakle, uobičajene, poznate stvari uvijek vas povlače natrag. Pod poznatim stvarima mislim na ono što vam je poznato; ono što vam je poznato uvijek vas vraća natrag. Tako to obično biva. Skloni smo vraćanju i tada više ne znamo što se događa. Zbog toga je vrijeme izolacije vrlo vrijedno. U ovom trenutku prisilne izolacije ne možete ići nikamo. Inače, imate puno opcija. Kada imate puno mogućnosti, puno sredstava i načina za zadovoljavanje potreba sve odvlači pažnju. Dakle, prvi neprijatelj je distrakcija, prvi ‘D’; a saveznici su determinacija (odlučnost) i disciplina – dva ‘D’. Dakle, ova dva ‘D’ su vrlo važna. ‘D’ i ‘D’ – dva stupa; i to su najvažnije stvari u fazi formacije, u razvojnoj fazi. Dakle, u fazi formacije trebamo se sjetiti sljedećeg – 2D, naši prijatelji; DISCIPLINA i DETERMINACIJA (odlučnost). Distrakcije su poput sjene iza vas; vezuju se na navike i obrasce. Dakle, obrasci i navike su vaše zone komfora; zone ugode koje vas povlače unatrag.
Odaberite jednu sadhanu, jednu praksu; to je jako važno. Možda jednu mantru, jednu praksu, jednu disciplinu. Jedna disciplina znači jednu metodu i određeno vrijeme ili isti prostor, to je vrlo važno. Moramo biti u jednom prostoru kontinuirano jer ako promijenimo prostor um to voli. To je distrakcija. Ne mijenjajte prostor, držite se istog prostora jer je potrebno više mjeseci i vjerojatno i više godina budući da su obrasci tako snažni; ne podcjenjujte ih. Stalno se vraćaju ili pokušavaju ponovno zauzeti svoj položaj u vašem životu. Dakle, ono što trebate raditi jest biti dosljedni, vrlo, vrlo dosljedni.
Uvijek zapamtite, kada koristite mantru, trebate je naučiti napamet. Ne biste trebali odnekud čitati jer ako imate sliku, um luta po slikama. Ako čitate knjigu, um se zaokuplja knjigom. Vidite, ne podcjenjujte vaš um. To vam stvarno odvlači pažnju. Kako biste izbjegli sve distrakcije, odmah uđite u aktivnost, izbjegavajte misli. Kada ustanete ujutro, odmah nastavite sa svojom aktivnošću. Trebate imati disciplinu i ne mijenjati je jer čak i ako promijenite disciplinu, um to zaokuplja, jer se um uplete. Tako jednog dana, prvo operete zube, pa onda idete u toalet itd., nemojte raditi zbrku oko tih stvari, samo slijedite istu rutinu. Rutina će vam pomoći jer ćete napraviti stvari u zadanom vremenu; nećete prelaziti vremensko ograničenje. Zatim, vrlo je važna jedna stvar: mantrajte ili radite samo one stvari koje su vam bliske. Ako niste upoznati s mantrom, nemojte čak niti pokušavati s njom dok vam ne postane bliska. Govorim o sadhani, za duhovnu praksu. Inače, možete pjevati koju god mantru želite tijekom ostatka dana. Za duhovnu praksu koristite samo već poznatu mantru. Ako vam je Guru dao mantru, to je najbolje za vas jer Guru zna što je dobro za vaše poravnavanje.
Dakle, mantrajte to i mantrajte kontinuirano, dosljedno, osjećajte dok mantrate. Na taj način mantrate 90% u sebi, a 10% na vani. To znači da mantrate na van kako ne biste zaspali; zapravo ispjevavate mantru iznutra i osjećate vibraciju. Vanjski svijet postoji; ali ne promatrate vanjski svijet. Nakon što ste mantrali neko vrijeme, možete ući u to stanje. Ako radite pranajamu (tehnike disanja), povežite se sa svjetlom svjetiljke. Običavao sam imati upaljenu lampu. Upalite tako jednu lampu ili svijeću, jedan plamen. Promatrajte plamen neko vrijeme, povežite se s njim, mantrajte plamenu i zatim mantrajte iznutra, dovedite se unutra. Možete tako vježbati. Već je objašnjeno toliko različitih praksi.
Ne želim ovdje ponovno o tome govoriti, jer to je već dostupno. Imamo meditacije i prakse; krije. U slučaju da se osjećate pospano i mamurno, udišite na jednu nosnicu: zatvorite jednu nosnicu, udišite kroz drugu nosnicu brojeći do 6 ili 8; jedna serija – bilo 6 ili 8. Zatim zatvorite tu nosnicu i izdahnite dvostruko, 16 ako je prvo bilo 8; ako je prvo bilo 6, onda izdišite 12. Zatim udišite kroz istu nosnicu, opet, 6 ili 8, a zatim izdišite dvostruko kroz drugu nosnicu. Učinite to otprilike 10 puta i doći ćete k sebi i onda zapravo možete ponovo početi. Dakle, disciplina je vrlo važna i treba je se držati. Što god se dogodilo u svijetu, bez obzira na vanjske čimbenike, ne smijemo stati s disciplinom.
Jedna od osnovnih praksi koju bismo svi trebali slijediti u ovom svijetu distrakcija je povratak u prisutnost uma. Pobrinite se da se ništa ne događa bez prisutnosti vašeg uma. To je vrlo dobra praksa. To bi trebala biti svakodnevna praksa; kada ste u budnom stanju, cijelo vrijeme. Čak i ako pomičete ruku, pustite da vaš um bude tamo. Ako nešto govorite, pustite da um bude tamo. Ako jedete, neka um bude s hranom, s okusom. Ako radite bilo što, razmišljate o bilo čemu, govorite bilo što, neka um bude prisutan. Nemojte ništa raditi bez prisutnosti uma. To je vrlo dobra praksa. Ako to možete dosljedno raditi, onda ćete se osjećati vrlo stabilnima. Neće biti gubitka energije, neće biti ni viška. Neće biti pogrešaka, neće biti razočaranja i osjećat ćete se vrlo stabilno. Prisutnost uma je dobra praksa i ona pomaže svim drugim praksama. Jednom kada se disciplina (tj. stabilan redoslijed vaših aktivnosti) uspostavi, recimo ustajanje rano ujutro, ista praksa na istom mjestu, ista mantra, ista povezanost, sve bi te stvari trebale biti iste; to će zapravo povećati vašu dosadu jer ćete željeti raznolikost, žudjet ćete za raznolikošću. To je posao uma, on želi raznolikost. Ali, ono što vi želite je prekoračiti um i doći u stanje postignuća. Dakle, ovdje će vas um pokušati vratiti na stare obrasce ponašanja dok ih vi odbijate, dok izrađujete novi obrazac. Tu je poanta; izrada novog obrasca znači ista mantra, ista praksa, dosljedno. Dosada vas udara, vi nastavljate opet i opet i opet, bez promjene, i onda napokon, um slabi. Treba vremena, ali um će se slomiti. Stoga se iz faze formacije prelazi u fazu stabilizacije. Fazu formacije već sam objasnio: disciplina i determinacija; neprijatelj je distrakcija (odvraćanje). Dosljednost je vrlo važna. Uz dosljednost ide i rutina, sve te stvari. Dakle, uvjerenje je izuzetno važno. Zamislite da se vaše uvjerenje o nečemu kasnije pokaže kao pogrešno. To nije važno. Jer nije predmet uvjerenja to s čim ste povezani. Radi se o metodi, vašem uvjerenju koje vam pomaže.
Zato nemojte gledati na nijednu vanjsku stvar, osobu, mjesto i misliti da je to ono što vam pomaže. Oni su pomagači, ali vi ste ti koji pomažete sami sebi. I na kraju, dostižete sami sebe. Dakle, putovanje je prema samom sebi i staza ste vi sami. I praktičar ste vi sami. Sve ste to vi. U osnovi, to je vaš put do sebe, na kojem svi vanjski faktori nemaju nikakve duboke vrijednost sami po sebi. Dakle, nemojte kriviti vanjski faktor i reći: “Oh, zbog tog tog faktora to nisam mogao postići.” To nije istina. To je zato što vaša odlučnost nije uspjela. Kasnije, kad pređete na razinu stabilizacije i dalje, ne morate ih slijediti, a ponekad te stvari ne možete slijediti jer te prakse budu potpuno izbrisane ili nestanu; te se prakse neće zadržati jer ste dostigli stanje u kojem vi jeste to stanje. To je kao da naporno učite za diplomu i kad diplomirate, ne morate više ponovo učiti, jer ste to završili. Dakle, jednom kad dostignete stanje ostvarenja, zapravo se ne vraćate svojim praksama.
Slijedi faza stabilizacije. Jednom kada se ova faza završi, vi ste na putu stabilizacije. Kako znate da se stabilizirate? Razina distrakcije bit će manja, što god se dogodilo, vi ste mirni, smireni; vanjsko okruženje ili okolina ne utječu na vas ili ne mogu utjecati na vašu ravnotežu. To je vaše vrijeme stabilizacije. U to vrijeme, ono što vam treba je dosljedna praksa; morate nastaviti s praksom. Nemojte stati. U isto vrijeme, također biste trebali vježbati svjedočenje, što znači da promatrate sami sebe u praksi. To je faza stabilizacije. Svjedočite sami sebe dok sve to radite. Dakle, tu je bezličan osjećaj. Vi niste to, ali istovremeno vi to radite. U tom se stanju ne borite protiv svog uma. To je već završeno. Taj dio je gotov. Kad se vaša razina ometenosti smanjila i ništa vas više ne ometa, onda automatski shvatite da ste u fazi stabilizacije. Dakle, vrijeme je za ustaljivanje. Polako, polako se ustaljujete. I što se više ustalite, to dublje i dublje idete. Što dublje i dublje idete, sve više i više se u vama ustaljuje tišina. Dakle, kad idete sve dublje i dublje, buka se smanjuje. Kao da se povlačite iz teškog svijeta buke ili iz svijeta velike buke u svijet tišine. Neko određeno vrijeme te će buke još biti prisutne. No, vi ste na putu i odlučni ste stići u svijet tišine. I nakon nekog vremena, kad budete bliže tišini, čut ćete zvukove kao iz daljine, no oni nisu blizu vas. A kad uđete u svijet tišine, tada zvukovi potpuno prestaju. Dakle, ovo je to putovanje. Stabilizacija znači da ste zapravo daleko od buke. A da biste se vratili tim bukama, morate hodati cijelim putem natrag, no možda i ne morate jer ta je faza završena. U početku ćete imati tendenciju da se vratite svojim starim navikama buke (buka znači aktivnosti, razne stvari).
Dakle, kada ste u fazi stabilizacije trebate svjedočiti sebe. Promatrat ćete sami sebe jer nema ništa što vas odvraća od toga. Nema ometanja. Vi promatrate sebe. Osjećate sebe i osjećate kako ulazite u svijet tišine. Za vrijeme stabilizacije morate nastaviti s aktivnostima. Ali istodobno, shvaćate da vi niste aktivnost, vi ste proizvod svega toga, ali vi niste ništa od toga. Dakle, to znači da se zaista povećala vaša razina odvojenosti. Aktivnosti vas ne vezuju, niti vas rezultati vezuju. Ništa vas ne veže. Zaista ste slobodni. Tada počinjete doživljavati pravu slobodu. Nema ovisnosti o ljudima, mjestima, vremenu, materijalima, bilo kakvim navikama, obrascima ponašanja; to je samo po sebi sloboda; ogromna sloboda. Tada shvatite što je prava sloboda; i za to smo sposobni. Zašto to nikad nismo razumjeli? Nikad to nismo pokušali; nikad nismo ulagali u sebe, to je razlog zašto nismo iskusili takvu slobodu. Ovdje ulažete u sebe.
Dakle, jedna od stvari koja će se snažno pojaviti u vama je zahvalnost; zahvalnost guruu, vodiču, onom koji vas vodi, koji vas je zapravo vodio u tišinu, imat ćete neizmjernu zahvalnost. To je tajna Guru Parampare, gdje je učenik neizmjerno zahvalan guruu, ali ta zahvalnost ponekad nije vidljiva u ovom svijetu, svijetu buke jer zahvalnost u svijetu buke dolazi iz uma, a um ništa ne može zadržati. Um nikad ne zadržava zahvalnost. Um je drži neko vrijeme pa je odbaci; ponekad je pokupi, ponekad odbaci. Dakle, um nikad nije dosljedan. Nikad nećemo shvatiti zahvalnost gledajući iz uma, sve dok ne uđemo u tišinu. Tada ćemo znati da smo u tom stanju koje smo dosegli samo zahvaljujući milosti gurua; tada će se zahvalnost prelijevati iz vas, što će još više otvoriti vrata milosti. Dakle, u posljednjem dijelu u kojem ste gotovo ušli u tišinu, milost vas preplavljuje zbog vaše preplavljujuće zahvalnosti. Prava zahvalnost nije iz uma. Prava zahvalnost je kad razumijete da je guru taj koji vam ju je donio. Zato šloka kaže, stihovi kažu da kad se Guru i Bog ujedine, kome ćete se pokloniti? Dakle, odgovor je Guruu, jer vam je on pokazao Boga.
Znači, to se dogodi i onda uđete u tišinu, stabilni ste. To znači da ste se smjestili u sebi, a vanjski svijet više nije vaš. Možete ići u vanjski svijet, možete komunicirati s vanjskim svijetom, možeš biti bilo što u vanjskom svijetu, nema problema. Ali, vi niste vanjski svijet. Ne pripadate tamo. Sada se vraćate vanjskom svijetu kao tišina. Ranije ste išli u vanjski svijet kao buka, još jedna buka, ali sada odlazite u svijet buke kao tišina. Razlika je vrlo velika. Kad ulazite u svijet buke kao još jedna buka, beznačajni ste. Ali, kad ulazite u svijet buke kao tišina, postajete vrlo značajni. Ovo je vrlo škakljiva situacija jer ste drukčiji. ‘Drukčiji’ znači da vas razni ljudi gledaju kroz svoje oči, na različite načine, onako kakvi su oni. Neki vas gledaju kao vanzemaljca, pitaju se (metaforički) kakva je ovo životinja?
Neki na vas gledaju kao na izazov. Neki vas uopće ne razumiju pa vas ignoriraju. To je u redu. Ali, svi vas smatraju onakvima kakvi su oni, i to vam može biti zbunjujuće. Što je najbolje učiniti? Dopustite da se sve dogodi. Neka se dogodi sve što mora. Vi niste zabrinuti. Pustite da se sve događa; netko vas voli, netko vas mrzi, netko vas kritizira, netko vas pohvali, nije važno. Sve je u redu. Sve je to u redu. Niste vezani njima jer ste potpuno ustoličeni iznutra. Svijet buke vas više ne uzdrmava. Ako to ne može, onda ste ostvarili cilj, tada živite u ostvarenom stanju (stanje ostvarenosti znači stanje tišine). Živiti ostvarenje znači samo BIVATI, nema ničeg drugog, nema djelovanja u tom stanju. Čak i ako ima djelovanja, ono je samo za neki cilj ili svrhu vašeg postojanja. Dok god postojite, djelujete iz svrhe, i zbog toga, vi ćete djelovati, davati. A što ćete davati? Što god je potrebno dati! To će se razlikovati od slučaja do slučaja, od situacije do situacije. Neće biti unaprijed planiranog načina djelovanja kakav postoji u svijetu buke. U svijetu tišine ne moramo ništa činiti, trebamo samo biti.
Dakle, u tom stanju, kad samo BIVAMO, kad god nam netko priđe, ili se događa neko povezivanje, odnos ili susret, gledate uzrok toga i dajete ono što možete, što imate dati. Nećete se brinuti i pitati se “Hoću li moći dati?”, jer ne postojite ‘vi’, ne postoji taj “ja” kojem je ta osoba prišla, ne postoji ‘zašto’. Dakle, nema ‘zašto’, ne postoji ‘ja’. Vrlo je jednostavno. Dajete ono što imate. I to je ono što se očekuje. U tome nema pretvaranja. Nema se što unaprijed planirati. Nema se što dokazati. Svijet je takav. Dakle, u trećem stanju – stanju ostvarenja, ne trebaju vam nikakve smjernice jer automatski činite ono što je potrebno, što trebate učiniti.
To su te tri faze. Prvo je stanje formacije koje zahtijeva puno discipline, odlučnosti; izbjegavanje svih distrakcija. Tada dolazi stanje stabilnosti – stabilnog svijeta, gdje trebate svjedočiti; trebate svjesno promatrati; aktivnost plus svjedočenje. Zatim dolazimo do stanja ostvarenja što znači da smo stigli na cilj. U tom stanju, samo trebate biti ono što jeste. Dakle, vaše bivanje je ono što Apsolut jest. Bivanje onim što jesi. I to je putovanje.
Svih 7,5 milijardi ljudi na svijetu mogu jednak potencijal za postići ovo. I onaj koji je sposoban za ‘Mananu’ zove se ‘Manav’; to znači onaj koji je sposoban za kontemplaciju jest čovjek. Manana ima veze s ‘Manavom’ što je riječ na Sanskrtu, ali i na engleskom se slično kaže čovjek (‘man’). Sve je povezano s Mananom što označava nekoga tko je sposoban kontemplirati, prodrijeti u bit, razumjeti, usvojiti i doživjeti sebe. To se ne odnosi na doživljavanje vanjskog svijeta. To je lako, za to vam samo trebaju osjetila i um. To nije ništa posebno; to je svakodnevna pojava. Ali doživljeti samoga sebe, tu sposobnost imamo i možemo je ostvariti u svom životnom vijeku. A to je ono što moramo postići u svom životu jer je to najvažnije. Pojavni svijet šumova, stvari, zvukova i boja je prolazan. On nam je dostupan samo dok smo budni. Nije dostupan cijelo vrijeme. Kad spavamo, nije nam dostupan, ali ovdje pričamo o svijetu koji nam je stalno dostupan; o svijetu koji je isti čitavo vrijeme, ista svjetlost, ista sloboda čitavo vrijeme. Taj svijet vrijedi truda. To je vrhunac ljudskog iskustva.
Možemo to zvati samo-ostvarenjem ili otkrićem Boga; nije važno kako to zovemo, ali u svijetu bivanja sobom, doživljavate sebe čitavo vrijeme. Bez obzira na to jesmo li budni, spavamo li, sanjamo li, nije važno, mi doživljavamo sebe. I taj svijet je vrlo, vrlo moćan. Iz tog svijeta, doživljavamo Tvorca. Kad počnemo doživljavati Tvorca iznutra, i sami doživljavate bivanje Tvorcem. Tada nema odvojenosti između bilo čega na Zemlji jer su Tvorac i Kreacija jedno te isto. Sve što vidite oko sebe je stvoreno; sve stvari, sve što se kreće ili stoji, sve je to kreacija. U svakoj kreaciji postoji dio Tvorca, te počinjemo svjedočiti Tvorca unutar nas i izvan nas. Tada, više ne možemo doživljavati odvojenost. Nema odvojenosti, ne postojim ‘ja’ i ‘moje’. Ne postoji vlasništvo. Nema posesivnosti ili potrebe za kontroliranjem bilo čega. Nema se što kontrolirati. Dakle, nakon što shvatite um Tvorca, vi sami postajete Tvorac. Vi i Tvorac ste jedno. A onda, dolazi do rastvaranja. To je stanje rastvaranja jastva. Kada dođe do tog stanja, tada se rastvarate, vi više ne postojite i to stanje je prelijepo, savršeno. To je stanje u kojem postajemo Tvorcem, kad stvoreno biće postaje Tvorac. Kad plesačica postane ples, više nema odvojenosti, nema razlikovanja. Kad pjesma i pjevač postanu jedno, potpuno ste stopljeni. Postajemo jedno s cijelom kreacijom.
Dakle, put iz svijeta buke u svijet tišine, put je dosljednosti. Nešto zaista vrijedno. Svi su majstori govorili sto, iznova i iznova. Mnogi od njih su to vidjeli. Mnogi od njih su svjedočili tome. Mnogi od njih su to postali. A oni koji su to postali nikad se nikad vratili natrag u svijet buke. Oni koji su svjedočili tome, pokušavali su iznova i iznova vratiti se u ovo stanje mira, vječnog mira čitavo vrijeme. Mnogi od njih su uspjeli u tome. Ali, oni koji imaju znanje i koji to podučavaju, još uvijek su u svijetu buke. Dakle, ta razlika uvijek postoji. Oni su mogli naučiti mnogo toga; iz knjiga, materijala, toliko mnogo toga su naučili i razumiju. Razumijeti i iskusiti dvije su različite stvari. Vi razumijete kako napraviti vrlo ukusno jelo. Ali da biste znali kakvog je okusa, morate ga pojesti. A jednom kad ga okusite, možda nećete moći objasniti okus, jer ga nije moguće objasniti. Neke stvari nije moguće objasniti. Morate to doživjeti i jednostavno dopustiti tom iskustvu da se ukorijeni u vama, vi postajete to iskustvo. Ali ga ne možete objasniti. Ono što možete objasniti su buke i izražaji (svijeta).
Brojni ljudi koji su postigli tišinu nisu govorili, jer se nije imalo što reći. Govoriti je bilo vrlo teško, jer vam svijet buke postane grub kad dosegnete određeni nivo suptilnosti. To je gotovo kao da nemate tijelo, kako ćete komunicirati, kako ćete djelovati? Kako ćete dodirivati? Kako ćete se osjećati? Kako ćete iskusiti svijet kao tijelo? Dakle, to je tako. Zamislite da vam je razina suptilnosti visoka. Kad ste potpuno suptilni i vaše vam je tijelo samo dodatak vašem sistemu i vi baš ne osjećate tijelo; u tom stanju, kad druga osoba dođe razgovarati s vama, vi postajete ta osoba; vi ćete izražavati razinu nerafiniranosti koja je potrebna da biste se izrazili ili komunicirali s tom osobom. Ako vam dođe vrlo suptilna osoba, vi postajete ta suptilnost jer ste vi jako fleksibilni. Niste vezani svijetom buke. Svijet tišine je ogromna fleksibilnost; potpuna fleksibilnost. Ne morate misliti “O, ovaj čovjek dolazi sada, kako ću odgovoriti?” Nema se što misliti. Stavljeni ste u određeni položaj, riječi teku kroz vas po potrebi, prema zahtjevu osobe ili društva ili okoline ili vremena u tom trenutku. To se jednostavno događa, vi ne morate zapravo ništa činiti.
Dakle, mislim da sam objasnio tri glavna aspekta puta buđenja i to se treba usvojiti. Trebali biste ovo poslušati više puta i osjetiti ove riječi; ne samo slušati, nego zapravo osjetiti ove riječi. Tako ćete shvatiti fazu formacije, koliko je važna formacija. To je najvažnija faza, jer vi zapravo uništavate svoje obrasce u toj fazi. To nije lako; uopće nije lako. Ne podcjenjujte to razdoblje; ne podcjenjujte svoje obrasce. Ne podcjenjujte svoje navike, svoje sklonosti i tendencije, svoje želje. Nemojte ih podcjenjivati. Vrlo su moćne. One vas mogu doslovno preokrenuti i zadržati vas u robovskom položaju spram njih.
Obično nismo robovi, ali ove stvari nas čine robovima, ovisnima o vanjskom svijetu. Ponašamo se kao robovi, bespomoćni; ali, mi ne moramo biti bespomoćni. Ne moramo biti. Trebali bismo znati da mi jesmo dubina tišine. Moćni smo, vrlo moćni. Vrlo, vrlo moćni. No, to ćete znati samo ako iskusite tu moć. Inače je to samo ideja ili teorija. Ne biste ni znali. Kad to doživite, kad se ustoličite u svijetu tišine, duboko u svijetu tišine, onda ste bogočovjek. Jedno ste s Bogom; jedno sa Stvoriteljem. Vi ste Bogočovjek. Do tada, ne razumijete što je to bogočovjek. Tko je bogočovjek? Izgleda kao čovjek; ljudsko biće. Kako on može biti Bog? Njegovo stanje ga čini takvim. Njegovo stanje, njegov kvalitet ga čini nalik Bogu. Bog nije jedna cjelina. Bog je sveprisutan. Bog je univerzalan i Bog nema granica. Dakle kad čovjek izgubi svoje granice, on postaje univerzalan. On je bogočovjek. Dakle, ljudi-bogovi zaista postoje!
Vidimo da u svijetu ima puno panike. Niti jedna vlada na svijetu nije bila spremna nositi se sa ovom situacijom na ovoj ogromnoj skali. I mogli smo vidjeti da većina ljudi, posebice smo to mogli vidjeti u Italiji, nije u stanju učinkovito se nositi s posljedicama iznenadnog širenja ove zaraze A to se dogodilo na većini mjesta i ljudi to nisu znali. Nije bilo probe. To se jednostavno dogodilo i ljudi su se morali nositi s tim, i vlada se morala nositi s tim. Niti jedna vlada nije htjela donijela odluku koja bi naštetila njihovoj ekonomiji.
Ipak, imamo tu situaciju: potpuni zastoj. Velika nesigurnost oko toga što učiniti. I stare okorjele navike društvenog života, sve se to promijenilo u jednom danu. Bilo je vrlo teško. A vlade su morale učiniti nemoguće; doslovno smjestiti ljude kod kuće, u izolaciju. Trenutno je pitanje: Kako nadići ovu situaciju? Zato sam rekao, da ne usmjeravate vašu pažnju na ‘ZAŠTO se ovo dogodilo?’. Umjesto toga zapitajmo se: ‘ ŠTO bismo trebali učiniti?’ To je važnije u ovom trenutku. Shvatit ćemo što se krije iza toga, ili tko stoji iza toga. Bilo da je čovjek odgovoran, bilo da je priroda kao odgovor na ljudsku bešćutnost. Sve ove stvari doznat ćemo prije ili kasnije.
Kao evoluirana vrsta imamo mnogo veću odgovornost od bilo koje druge vrste. Ne možemo biti sebični. Moramo biti vrlo ljubazni i suosjećajni. Jer mi imamo taj izbor. Napravili smo strojeve koji bi mogli doslovno uništiti i devastirati Zemlju. Budući da to znamo i da smo svjesni da imamo strojeve i oružje kojima raspolažemo, uvijek bismo trebali biti suzdržani. Trebali bismo biti zreli, trebali bismo biti suosjećajni i ljubazni. Uvijek bismo trebali biti nesebični. Tada će samo kolektivna svijest imati utjecaja u sustavu, u ekologiji. Sada je kolektivna svijest određena nesvjesnim postojanjem. To je ono što danas vidimo. Ljudi su pomahnitalo užurbani, ljudi trče, jure, pokušavajući se natjecati i pobijediti i napredovati u vlastitom životu zaboravljajući na druge važne stvari. Ako nastavimo tako nesvjesno na duži vremenski period priroda mora uzvratiti, priroda je već uzvratila.
Volio bih ovo shvatiti kao poziv za buđenje. To sam već rekao. Ovo je doista poziv na buđenje kojim je jedna vrsta stavljena iza zatvorenih vrata. U potpunom kućnom pritvoru od strane prirode. Nije važno tko je to uzrokovao. Posljedica je je da smo svi u zatvorenom, svi smo u zbrci. I opravdano je da nemamo izbora. Nemamo izbora. Dok je cijeli svijet otvoren za sve ostale vrste. Sve ptice selice, bića koja su slobodna u prirodi. Oni se slobodno i neograničeno kreću. Nemaju strah od ljudske vrste.
Najštetnija vrsta na zemlji je ljudska vrsta, štetna za bića u moru, bića u zraku i bića na zemlji. Živimo nesvjesno, mi na neki način zadiremo u sve aspekte svačijeg života, živote svih bića. mi nemamo osjećaj žaljenja. Nemamo osjećaj krivnje za to. I imamo izgovore za uznemiravanje, dovođenje prirode u neravnotežu. Rast stanovništva jedan je od naših izgovora; trebamo prostor za spavanje. Trebaju nam kuće ali pod cijenu: nedostatka kuća za mnoge druge vrste, nedostatka hrane za mnoge druge vrste.
Činimo ovo već dugo i preko svake mjere. I ne vidim mnogo promjene u stavu. Nemamo zahvalnosti i naš je stav takav također. Upravo tome služi ovo zvono upozorenja. Prestanite živjeti nesvjesno i počnite biti odgovorni. To je poruka. Tko je to stvorio? U ovom trenutku, zapravo, NISAM zabrinut zbog toga.
No, jednom sam već rekao, 5G i veći tehnološki rast koji je usmjeren samo na ljudsku udobnost, iz jednog aspekta, ali ne uzimajući u obzir ljudsku patnju ili zračenje. Naš brzi tehnološki rast ponekad utječe na ljudsko postojanje. Ne samo ljudsko postojanje, sve postojanje, ptice, životinje svi su pogođeni zbog promjene frekvencije zbog 5G-a i sličnih stvari.
Stoga bih pozvao sve vlade da promisle još jednom prije nego što zapravo krenu implementirati novu tehnologiju. Makar bili malo usporeni kao sada. Kod kuće smo i nemamo kontakta s ljudima osim sa članovima naše obitelji u ovom trenutku, i nekako se osjećamo ugodno tako, znate. Nema ogromne žurbe u centrima, ogromne žurbe u kinima. Toliko je mjesta okupljanja prazno, a mi smo u redu sa time. Dobro se nosimo s time.
Možda mnoge stvari za koje smo mislili da su ključne za naše postojanje vjerojatno nisu toliko bitne. Možda je ovo pravo vrijeme za razmišljanje. Većina restorana je zatvorena. Kućne dostave ne rade. Ipak preživljavamo. Možda nećemo dobiti sve što smo željeli ili na što smo navikli posljednjih godina, zbog ovog ‘prisilnog zatvora’. Sredstva su ograničena, s jedne strane. Drugo, ovisnosti. Toliko je ljudi bilo ovisno o raznim sredstvima, stvarima. Mnoge od tih stvari sada nisu dostupne. I što se događa kad to ne dobiješ? Velika apstinencijska kriza, simptomi ustezanja. Čuo sam da je nekoliko ljudi počinilo samoubojstvo. jer nisu mogli dobiti alkohol ili drogu. To je očekivano, jer riječ je o začaranom krugu u kojem smo nesvjesno živjeli. Ali sada kad se suočimo sa stvarnošću i sredstva nisu dostupna, što činimo? A, ponekad je problem obitelji nositi se s takvim stvarima. Sada se suočavamo sa svim tim pitanjima.
Jer je ovo ‘prisilno zatvaranje’ baš poput stavljanja ogledala ispred našeg lica. Počinjemo vidjeti sebe. Kako ćemo biti, kako ćemo odgovoriti, kako ćemo se nositi s nepredvidljivim situacijama. Navikli smo na predvidljive situacije. Nema vozila, nema prijevoza, nema letova. Potpuni je zastoj.
Kao jedna vrsta mi smo odgovorni za sve vrste. Odgovorni smo za djelovanje cijele vrste. Sviđalo se to nama ili ne. Ovdje nema kasta, vjere, države, kulture, boja, religije, jezika, ničega! Samo vrsta. Različiti izrazi jedne vrste. I svi su odgovorni za sve. Dakle, ovo je vrlo važna stvar koju bismo trebali razmotriti u ovom trenutku.
Ovo je vrijeme za introspekciju, kontemplaciju. Meditirajte o tome. Pogledajte ljudsku vrstu i ovo je .. Ima toliko toga o čemu možemo meditirati. Razumjeti. Usvojiti. I ovo je vrijeme vrlo dobro za to. Jer nema razonode niti zabave. Ako upalite televiziju, sve što čujete je vezano za koronavirus. Nakon nekog vremena vam dosadi. Ljudi su zabrinuti samo za svoj vlastiti život. Dakle, ovo je pravo vrijeme za promisliti iz te perspektive, umjesto razmišljanja o uzroku ove stvari. Koji god da je uzrok, pogledajte učinak. Kako djeluje i utječe na ljudski život.
Nije to strah od samog koronavirusa. Mi se zapravo suočavamo sa strahom od smrti. Suočavamo se sa strahom od smrti u više dimenzija, s koronavirusom i posljedicom virusa i mogućnosti neizbježne smrti, kao da vidimo smrt pred sobom. Kako se nosimo s tim? Ovo je egzistencijalistički strah. Rađamo se s tim strahom. Kada se rodimo, svakog sata svakog trenutka, idemo prema smrti. To svi znamo. Ali, mi to ne volimo prihvatiti. Željeli bismo vjerovati da ćemo živjeti zauvijek. Moramo ispuniti sve svoje želje, a neželjeno ukloniti. Želimo sve te stvari. Mi smo vezani za iskustva, primorani smo sakupljati sve više i više iskustva, korištenjem ovog fizičkog oblika tijela. Ali, tijelo je privremeno. Ovdje smo samo za neko vrijeme.
Prosječan život na zemlji, ako živimo osamdest godina, to je samo dvadeset devet tisuća dana. Nije puno dana. Ali, mi smo ležerni. Vjerujemo da nikada nećemo umrijeti ili volimo vjerovati da nikada nećemo umrijeti. Moramo juriti, natjecati se, uspoređivati, kritizirati, prosuđivati, ogovarati. Činiti svakakve stvari na svijetu, u svijetu, na Zemlji. Ali, u niti jednom trenutku se ne pitamo: “Je li to ispravna stvar?”
Opet, ovo je vrijeme za introspekciju. Koliko smo ljudi povrijedili u svom životu zbog naše neosjetljivosti, nesvjesnog načina života, ega i raznih drugih čimbenika? Možda smo naštetili mnogim ljudima. Ovo je pravo vrijeme da razmotrimo naš život.
Želio bih da razmišljate u pozitivnom smjeru; mnogo je manje zagađenja na Zemlji. Čini se da se ozonski omotač zatvara, obnavlja. Sve su ptice i životinje slobodne, neograničene i sretne. I moguće je da se klimatske promjene preokreću. Tako pišu novine, ako nastavimo ovako, bez zagađenja, bez emisija.
Vidite, toliko je pozitivnih strana zbog samo jednog djelovanja – zatvaranja ljudi u kuće. Dakle, vrlo važna stvar. Vrlo, vrlo dobro je kontemplirati, ispitati vlastite misli i osjećaje, ući unutar sebe i integrirati to.
svi smo u karanteni u našim vlastitim kućama, mislim da je isto u cijelom svijetu, posebno u Indiji svi smo u ‘kućnom pritvoru’, ali to je neizbježno. Ovo je pravi drastični korak koji su naše globalne vlade poduzele kako bi obuzdale epidemiju i mi to moramo poštivati. Moramo se podržati, moramo učiniti sve moguće kako bi pomogli vladama stabilizirati situaciju. Ovo je vrlo važno! Razumijem da ima puno neugodnosti, jer su mi mnogi ljudi već rekli kako im je ovo teško, kako im je narušena mentalno zdravlje, psihološko stanje, osjećaju se loše, narušeno im je samopoštovanje. Sve se to i očekivalo. Davno sam o tome pričao.
Kad smo pretjerano u zatočeništvu, više nego što to zdrav um nalaže, to se mora dogoditi, a to nije nikakav vanjski faktor. To je zapravo nešto unutarnje, jer je to situacija na koju smo navikli i nakon toga smo na to prisiljeni. Dakle, navikli smo na situaciju u kojoj smo imali ekstremnu slobodu – u kojoj smo mogli ići bilo gdje, raditi sve što želimo, mogli smo kupiti bilo što, mogli smo jesti bilo što, mogli smo ići na mjesta, mogli smo se zabavljati na razne načine. To je bilo naše prijašnje stanje, ali u ovom trenutku to nije naše stanje, sada nam je to uskraćeno, ograničeni smo i što se hrane tiče. Ovo je vrlo neugodno za mnoge ljude.
Odgovaram na nekoliko pitanja koja su mi upućena. Zapravo, obratili su mi se neki ljudi i rekli da prolaze kroz taj proces. Nisam iznenađen, zato i prosljeđujem ove glasovne poruke.
U situaciji u kojoj dolazi do prisilne izolacije, mora doći do osjećaja gušenja, tako se ljudi osjećaju u zatvorima. Upravo se tako osjećaju i životinje na farmama, tako se životinje osjećaju u zoološkim vrtovima. Dakle, gdje god postoji zatočeništvo postoji i osjećaj gušenja kao i rastresenosti. Tada počinjemo okrivljavati sve vanjske faktore, poput vlade, poput tijela za provedbu zakona. Ali ovo je zapravo znak vremena. Ovu situaciju nisu stvorile naše vlade, globalne vlade, to nisu učinile. Zbog kojih god razloga da se to dogodilo, ne bih čak ni ulazio u to tko je to stvorio, jer je već učinjeno. Pogledajmo posljedice. Nećemo gledati izvor jer nema potrebe znati izvor problema u ovom trenutku, to nam neće pomoći samo će vrlo vjerojatno naglasiti ili ubrzati naš osjećaj gušenja, naše nezadovoljstvo.
Radije bih da se usredotočite na svoje unutarnje stanje. I neki me pitaju: kako si održao stanje smirenosti? Moj bi odgovor bio: Jeste li spremni na taj odgovor? Ne podcjenjujem vas, ne želim reći da niste to postigli, to nije poanta. Poanta je u tome da u svakoj situaciji imamo sposobnost ostati mirni, ne kriveći nikog drugog, kao ni vanjske čimbenike, ljude, mjesta, vrijeme, razne situacije, i možemo se usredotočiti samo na dobre stvari, imamo mjesto za spavanje – broj jedan. To je sklonište. Drugo – imamo hranu za jesti. Možda to nije hrana koju volite jesti, ali moramo nešto jesti, možemo zadovoljiti svoju glad. Imamo nešto za jesti, imamo gdje spavati, i imamo neku vrstu zaštite od okoline. Dakle, to su upravo osnove koje tražimo, koje bio koje postojanje traži, svako ljudsko biće, to traži.
Dakle, mi to imamo i smatram da je to vrlo važno razumjeti u ovom trenutku jer kad su emocije jake i počinjemo se svađati sa članovima obitelji, počinjemo ih kriviti za prošle događaje, razloge i stvar, mi stvaramo pakao u našem vlastitom domu, a ja smatram da to nikada ne bismo trebali činiti zeto što što nas sada, Bog ili priroda drže na okupu u našim domovima, naše obitelji su zajedno, i to bi trebao biti blagoslov, a ne prokletstvo. Uvijek bismo trebali gledati naše blagoslove. Znate, ako trebate dostići više nivoe svjesnosti trebate imati visoku, vrlo visoku razinu prihvaćanja. Prihvaćanje je vrlo važno. Prihvaćanje sebe, prihvaćanje situacije, prihvaćanje ljudi oko vas, pa čak i ako su neki ljudi u vašem domu ljuti, uznemireni i i krive druge. Na vama je da im date razloge i svjesnost. Trebali biste im reći: gledaj, sve to što govoriš nema nikakvu vrijednost u ovoj situaciji koju mi nismo stvorili, koja se obrušila na nas. Kao kad ste, recimo, vani na ulici i kiša počne padati i nemate se gdje skloniti, pokisnut ćete. Ne zato jer ste učinili nešto krivo ili je netko je učinio nešto krivo pa se to dogodilo. Situacija je stvorena sama od sebe i proživljavamo posljedice.
Kažu ljudi, da postoje mjesta gdje policija doslovno napada ili premlaćuje ljude kad odlaze po neku nabavku itd. Pa, želio bih reći da je to dio posla izvršnih tijela. Znate, njima je rečeno da nema okupljanja na nekim mjestima, jer tad dolazi do širenja zaraze. Jedna osoba može zaraziti tisuću ljudi ili možda i više, ako ide na javna mjesta. Dakle, moramo shvatiti da izvršna tijela moraju obavljati svoj posao. Možda to rade agresivno jer ne žele riskirati. Dakle, nema smisla kriviti ih za to. Trebamo se samo pobrinuti za sebe. Trebali bi slijediti naredbe i trebali bi sada vjerovati vladi. U kojoj god se zemlji nalazili, trebali bi vjerovati da vlada daje sve od sebe. Kao što sam već rekao, niti jedna vlada nije bila spremna za ovakvu situaciju. Nikad nisu očekivali situaciju ovih razmjera gdje postoji totalni embargo, u kojoj se ne možeš nigdje kretati, ne možeš nikuda. Sve su granice zatvorene i situacije su izvan kontrole. Dakle, oni će definitivno učiniti sve što je potrebno kako bi omogućili da se bolest ne širi.
Dakle, moramo se pridržavati, trebamo prihvatiti. I konačno, ono što bih želio reći da je ovo velika šansa za vas da razvijete svoju najvišu razinu svijesti. Prvo prestanite kriviti ikoga. To je prvi korak. Nitko nije odgovoran za to. Možda možemo reći da je kolektivna svijest ovo stvorila. Da kolektivna svijest nesvjesnog života nije odgovorna ne bi bili u zatočeništvu. Radi se o kolektivnoj svijesti. Kolektivna svijest neosjetljivosti, kolektivna svijest koja je potekla je iz nesvjesnih životnih stilova i kolektivne svijesti koja prirodu uzima zdravo za gotovo ili kolektivna svijest koja je našu prirodu uzela zdravo za gotovo.Prisvojili smo si sve teritorije, zarobljavali smo i mučili različite vrste, učinili smo mnogo štete našoj vlastitoj braći, našoj vlastitoj prirodi, znači našoj vrsti – vrsti koja je s nama u suživotu. Mi smo im naštetili, mislili smo da su oni tu kako bi mi uživali ili kako bi učinili sve što nam treba. Baš kao što je u prošlosti postojalo ropstvo, kada smo kupovali, prodavali i iskorištavali ljude kako smo htjeli, i ubijali ih ako nam se nisu sviđali. Danas to isto činimo s životinjama. Dakle, ovaj se način razmišljanja mora promijeniti i priroda nam pruža priliku da to i učinimo.
Znate, navikli smo na određene navike. Navike su propale. Ovisnosti. Navikli smo na određene ovisnosti. Neki su ljudi ovisni o cigaretama, neki su ovisni o alkoholu ili drogama i mnogim drugim stvarima, a to nije dostupno. Dakle, oni prolaze kroz ogroman stres i ako postoje takvi ljudi u vašem domu, pokazivati će razna stanja ljutnje, nasilja ili agresiju. Dakle, moramo se nositi sa njima. Nema drugog načina. Trebamo imati dovoljno stabilnosti kako bi se nosili sa svim u našim domovima. I možda nećete dobiti veliku medicinsku skrb u ovim trenucima, jer su svi liječnici, sve klinike zauzete brigom o situaciji sa korona virusom. Tako da možda nećete dobiti puno pomoći za probleme s ovisnošću itd. Dakle, to je nešto što morate razumijeti. A neki ljudi dolaze i do razine samoubojstva jer njihove ovisnosti su zaista… njihovi simptomi povlačenja su izrazito divlji i nasilni. Razumijem i to jer to je dio toga i to se trebalo dogoditi kod ovakvog načina prisilne izolacije.
Dakle, svaka situacija koju pogledate, sve su to prilike za vas da budete stabilni, mirni i trebali biste se nositi sa situacijama kako dolaze. Kao prvo, prvi korak je prihvaćanje, ne pružanje otpora. Drugi korak je prihvaćanje društva i prihvaćanje okoline kakva je. I molim vas, razumite da je vlada rekla da samo članovi obitelji i uži članovi obitelji trebaju biti zajedno. Ostali ljudi ne bi smjeli boraviti u kućama. Ovo je nije kazna, već oni žele izolirati i nadzirati. To razumijem. Razgovarao sam s nekim od tih izvršnih tijela i rekli su da ne žele nikoga kazniti. Žele osigurati da ljudi koju nisu dio obitelji, ostanu izvan nje. Tako da se unutar obitelji vodi individualna ili grupna briga u kojoj se može suzbiti širenje virusa. Mislim da trebamo samo poslušati i slijediti ono što vlada kaže.
Dakle, ne bismo trebali ugošćavati nikoga tko nije član našeg kućanstva. Isto tako ne bismo trebali ići u druga kućanstva. Ali, se istovremeno moramo brinuti za naše ljude. Dakle, ako vam je netko u izolaciji i nemaju pristup. ako su naši ljudi izolirani, nemaju pristup medicinskoj podršci ili skloništu ili hrani – dajte nam to do znanja! Pokušat ćemo učiniti nešto, ali ne možemo garantirati što možemo učiniti jer i mi, također, nismo mobilni.
I nemojte kriviti Boga, nemojte kriviti situacije, nemojte kriviti majstore, nemojte kriviti svog oca i majku, nemojte kriviti svoje liječnike, ne krivite vašu vladu. Ova igra okrivljavanja će vam stvarno usisati energiju i to vam neće dati nikakvu snagu. Drugo, strah apsolutno nije potreban. Ako uzimate mjere opreza, ako imate distancu, ako slijedite upute vlade, javne vlasti, bolnica, ne morate brinuti. Ako se bavite nekim aktivnostima koje se ne preporučuju, tada ste vi odgovorni, a ne oni. Dakle, trebamo jasno vidjeti situaciju i tada se moramo pokoriti te u skladu s tim ponašati.
Dakle, ponovo se vraćam ovom pitanju. Molim vas, molim vas, vodite računa o sebi, molim vas pobrinite se za svoju obitelj i ugodite svima. Ljudi u vašoj obitelji imat će razne zahtjeve i razna razočarenja. Tako da se, kao obitelj, moramo pokušati održati. Ne da krivimo druge i svađamo se međusobno i stvaramo očaj unutar kuće do te mjere da ne možemo ni biti zajedno. Dakle, nemojte stvarati te situacije. Uspostavljajte mir, razgovarajte sa svima i pobrinite se da svi razumiju.
I uzmite vremena za sebe, održavajte tišinu ako je moguće. Ako imate snage i ako ste stekli snagu, razgovarajte sa svijetom i dajte im snagu. Ako imaš snage, ako imaš stabilnost podijeli ju. To je najviše što možete učiniti u ovom vremenu jer društveni su mediji aktivni. Imate sve te online medije za prenošenje vaše poruke, pravilno ih koristite i prenesite svoju snagu i stabilnost. Ako ste nestabilni, tada morate održavati tišinu. Morate učiniti više pranajama – disanja, meditirajte, povezujte se sami sa sobom. I gledajte na sebe kao na neznanca – što vas točno nervira? Što vas ljuti? I nemojte kriviti vanjske entitete, izvanjska bića, to nije važno, to je bježanje. Umjesto toga trebali bi vidjeti što vam iznutra nanosi bol. Ako ste vrlo postojani u vašoj povezanosti sa Vrhovnom svijesti, Bogom ili Guruom, ništa vas neće poljuljati.To je sigurno. To je jedina veza koja vam je potrebna u ovom trenutku. Vjera je lijek kad je strah oboljenje.
Dakle, trebate vidjeti što je to što vas čini nestabilnima, što vas uznemirava, što vas iritira? To su stvari koje vjerojatno trebate iščupati iz svog sustava i to je dobra stvar. Zapišite ih. I shvatite, ok, ovo me posebno nervira, ljuti me što ne mogu pušiti, ljuti me što ne mogu piti kavu, iritira me tjeskoba jer nemam hranu kakvu želim jesti. Ovo je dobro za uvod u introspekciju. Možete shvatiti gdje se nalazite.
Ostavljam vas s ovim mislima i molim vas razmislite o tome i pokušajte razumjeti i pokušajte se prilagoditi i prestanite kriviti vlade, sustave i tijela za provedbu zakona. I nemojte kriviti članove obitelji, nemojte se međusobno okrivljavati za postupke i događaje iz prošlosti i nemojte život ljudi u kući činiti nesretnim. Umjesto toga pokušajte voljeti, pokušajte oprostiti sve pokušajte voljeti i dajte puno ljubavi ljudima. Ljudi stvarno trebaju ljubav. i mi vjerojatno smo našim najmilijima već dugo uskraćujemo ljubav. Ovo je pravo vrijeme za to. Dakle, dajte ljubav, dijelite ljubav, zaštitite ljude i recite ljudima u obitelji: “Volim te”. Znajte, ako im niste to rekli dugo, recite im sad. I pokažite to, i učinite da bude vrlo iskreno. Znate, ovo je pravi trenutak za to jer se nalazite pod istim krovom. Pokažite vašim prijateljima da vam je stalo, putem društvenih medija i itd. I, uvijek znajte da smo zajedno jaki. Dok smo podijeljeni ili razdvojeni slabi smo. Dakle, dopustite da ostanemo zajedno – kao jedna obitelj, jedna globalna obitelji, i podržimo jedni druge kao jedna globalna obitelj. Svi ljudi su u istoj situaciji kao i mi, stoga ne pokušavajte od sebe raditi žrtvu. Svi smo žrtve u tom smislu. Tako da nemojte brinuti o tome.
Ovo je vrijeme, kao što sam rekao jučer, da pritisnemo tipku za resetiranje i potpuno se očistimo i napravimo sebe jačim i stabilnijim, a onda će svijet biti bolji. Vaš svijet će biti bolji za vas. To je prava prilika za to.
Uvijek sam s vama, koračam s vama i uvijek ću biti s vama. Samo budite sretni i dajte sve od sebe. Puno ljubavi!
Priroda je pritisnula tipku za resetiranje. Priroda vraća cijeli svijet vjerojatno u prvobitno stanje. Još to ne znamo. I ne moramo znati jer je život onakav kakav se odvija u danom trenutku. Budućnost nam nije poznata, kao što većinom ne znamo zašto su se određene stvari dogodile u prošlosti. Mislimo da znamo, ali, zapravo ne znamo. Donosimo zaključke na temelju onoga što mi razumijemo ili što pretpostavljamo. Ali, ne znamo stvaran razlog. Dakle, ne trebamo znati ni razloge za ovo što se upravo događa.
Budući da je priroda pritisnula tipku za resetiranje i mi bismo trebali pritisnuti tipku za resetiranje. Većina nas je zatvorena u kućama ili mjestima gdje prebivamo; kretanja su ograničena, izvori su pogođeni, resursi su pogođeni. Dakle, ovo je zapravo doba kada se možemo vratiti bitnim stvarima. Možemo pogledati što je bitno, a što nije bitno. U nesvjesnom načinu postojanja obično nemamo vremena za to. Samo se prepuštamo svojim navikama, sklonostima i tendencijama. Ali u ovom trenutku, kada imamo vremena za sebe, možemo uvidjeti što je bitno, a što nebitno i odbaciti nebitno. To čini naš život čišćim, urednijim. Zato je ovo pravi trenutak da u našem životu pritisnemo tipku za resetiranje.
Postoji riječ u sanskrtu – ‘karuna’. Karuna na sanskrtu znači suosjećanje. Dakle, ovo je vrijeme kada bismo trebali izraziti karunu – suosjećanje u vrijeme korone. Dakle, karuna u vrijeme korone – to bi trebao biti naš stav. Trebali bi suosjećati s cijelim svijetom, s našom vrstom i sa svima. I trebali bismo učiniti sve što možemo da poboljšamo, energiziramo, pomognemo i da promijenimo živote ljudi oko nas na vrlo ugodan način; s puno ljubavi, puno suosjećanja – s karunom; i puno odlučnosti. Bit će mnogo frustracija jer se ljudi ne mogu kretati. Moraju ostati kod kuće. Bit će vidljivo puno ljutnje i frustracije, strepnje. Dakle, ovo je vrijeme da razmislimo što je uzrok tome. Imamo puno vremena za razmišljanje. Imamo puno vremena za introspekciju i imamo vremena za promjenu.
Uvijek sam govorio da se moramo barem svakih pet godina promijeniti, ponovno osmisliti; tako da ostanemo svježi. Ali sada nam je priroda dala taj izbor, vrijeme. Moramo se promijeniti ili se možemo žaliti i možemo reći da stvari nisu u redu. Većina stvari koje se sada događaju su izvan naše kontrole, tako da ujedno saznajemo koliko inače imamo pod kontrolom. Uza sve naše ovlasti i svu našu učinkovitost, nemamo puno kontrole. Priroda ima veću kontrolu od nas; priroda ima kontrolu nad svime. Dakle, ovo je stvarno vrijeme ili vrijeme koje je zapravo stvarno, koje nam daje uvid u stvarnost.
Dakle, želio bih da prenesete ovu poruku svim svojim ljudima; svim ljudima oko vas. Recite im da je ovo tipka za resetiranje koju je pritisnula priroda kako bi se vratila u ravnotežu. I mi moramo pritisnuti tipku za resetiranje kako bismo se vratili u ravnotežu. Za vrijeme korone, karuna je prava metoda, suosjećanje, dopustimo da se suosjećanje prelijeva kroz nas na sve društvene medije i dopre do svih. Da dopre do puno ljudi i pomogne da se osjećaju dobro, jer, gotovo smo prihvatili pokvarenost, pohlepu kao nešto prirodno; pohlepu, podmitljivost, i razne ljudske emocije, nesvjesne emocije kao normalno. Sada imamo vremena shvatiti da nije normalno biti ljut, nije normalno uzrujati se, biti nesiguran. Moramo živjeti s onim što imamo, u ovom trenutku možemo odbaciti sve neželjeno i vratiti se samo osnovama i onome što je stvarno potrebno; to će učiniti naš život čistijim. A također razumijemo i što znači pripadati zajednici; ljudsko povezivanje, obiteljsko povezivanje, sve se to sada odvija. Obitelji su zajedno, ne možete ići nigdje; morate se gledati, razgovarati jedni s drugima, imati kontakt očima; ovo je pravo vrijeme za to.
Dakle, u doba korone ima puno pozitivnnih strana; u ovom vremenu kad je korona velika bojazan, strah. Dakle, ako popustite strah; ako otpustite strah ili faktor straha i pogledate život, tu imamo nešto raditi, nešto shvatiti, nešto integrirati u sebe.
I na kraju, mnoštvo teorija lebdi okolo zašto se to dogodilo. To nije važno. Uvijek gledam na ovaj način, kakav je učinak? Što je promijenjeno? To je intelektualizacija; toliko mišljenja, toliko teorija, toliko stvari koje nas zbunjuju. Umjesto toga, ne gledajte vani. Pogledajte unutra. Kakav je učinak? To je jedini način na koji možete rasti. Jer, ako nastavite opravdavati teorije, promatrati razloge zašto se to dogodilo, ništa nećete postići. Vjerojatno ćete dobiti nekoliko odgovora, možda ili nekoliko mišljenja, ili možda nekoliko prijedloga. Ali to nije ono što želimo.
Ono što trebamo je izmjena; da učinimo sebe boljima. Pripremimo se da bolje vodimo život, imamo veću kontrolu nad vlastitim emocijama i razumijemo da bez obzira na naše emocije, ako priroda pritisne gumb za resetiranje, postajemo bespomoćni. Priroda je moćnija od nas. Ne moramo je nazivati Bogom ili religijom ili bilo kojim drugim aspektima. Ništa od toga. Radi se o čovjeku i prirodi, ljudima i prirodi, neposredan kontakt majke i sina, majke i djeteta; takav kontakt. Dakle, majka pritišće tipku za resetiranje i sva djeca moraju postupiti jednako, živjeti i mjenjati se u skladu s tim. Dakle, vrijeme je da u svojim životima pritisnemo tipku za resetiranje. Ako to ne učinimo u ovom trenutku, opet njegujemo svoje strepnje, emocije, ljutnju, mržnju, ljubomoru, uobičajene navike; tako nećemo imati dobru budućnost. Sada se možemo stabilizirati; možemo razumjeti sebe. Možemo se prilagoditi. Možemo se uskladiti. Ovo je pravo vrijeme.
Želim vam uspjeh. Hodam s vama. Uvijek sam s vama i volim vas.
Već nekoliko dana govorimo o koronavirusu i njegovim učincima i osjećamo ga svaki trenutak. Vidjeli smo da je čovječanstvo pogođeno; ljudi su duboko pogođeni. Svi smo zatočeni. Sada zapravo osjećamo kako se životinje osjećaju u zoološkom vrtu u zatočeništvu cijeli svoj život. Sada smo osjetili kako je to biti u tvorničkoj farmi, kako je biti u zoološkom vrtu. A ovo zatočenje uči nas velikim lekcijama u kojima svi osjećaju koliko je naša sloboda važna. Svi ljudi koji su slobodni su radosni, a kad su sva ljudska bića zatvorena po sobama možemo vidjeti kako se druge vrste – životinje i ptice raduju; slobodno se kreću, sretne su, manje je zagađenja, manje je zračenja, manje je buke.
Dakle, sad vidite razliku koju smo napravili u svijetu, razliku koju u stvari stvaramo na ovom svijetu. Nismo samo ograničili životinje na farme i zoološke vrtove već smo ih doslovno izgladnjivali, mučili, osakaćivali ih i ubrizgavali u njih toliko kemikalija. Čak smo i otimali mladunčad od majki. Znate, majka i dijete imaju vrlo svet odnos, neovisno o kojoj se vrsti radi. Odnos djeteta i majke uvijek je vrlo svet, ali mi smo bili neosjetljivi. Oteli smo mladunčad od krava na tvorničkim farmama i izolirali ih. Toliko stvari radimo zarad našeg zadovoljstva; radi mlijeka majke odvajamo majku i dijete. To je vrlo loše. To je vrlo tužna stvar.
Sada nas je priroda privela u zatvorene prostore i natjerala nas da osjetimo što radimo na ovom svijetu. A ovo je dobro vrijeme za introspekciju. Ovo je pravo vrijeme za kontemplaciju. Ovo je pravo vrijeme. Dakle, sada razumijemo kakvu smo patnju i tjeskobu stvorili u životinjskom svijetu. Posebno perverzije poput trofejnog lova, lova kako bi se zadovoljio um. Loviti znači ubiti nekoga, ubiti životinju koja nikad nije htjela umrijeti; životinja koja mirno živi ubijena isključivo radi nečijeg zadovoljstva. Životinje to nikad ne rade. U životinjskom svijetu lav ubija samo kad je gladan. Inače, on ne ubija nijedno biće, ali mi to radimo; ljudska bića to rade.
Dakle, ovo zatočeništvo nam daje puno svjesnosti ili bi nam trebala povećati svjesnost. Sad su sva glavna mjesta okupljanja zatvorena: hramovi su zatvoreni, džamije su zatvorene i crkve su zatvorene. Mjesta hodočašća su zatvorena, trgovački centri i kina su zatvorena, zračne luke su djelomično zatvorene. Prometna industrija je ozbiljno pogođena, pogođen je i turizam. Kruzeri ne voze. Turizam je u zastoju. U svakoj zemlji se od ljudi zahtjeva da budu kod kuće. Dakle, 7,5 milijardi ljudi sjedi kod kuće.
Dakle, sada se ujedinjujemo kao obitelj; svi smo zajedno. To je prekrasno. Mislim, dugo se nismo vidjeli, čak ni kao obitelj. Ali sada se susrećemo kao obitelj. Ovo je prekrasno. Dakle, moramo iskoristiti ovo vrijeme na najbolji način, moramo ponovno uspostaviti odnos, ponovno stvoriti ljubav, stvoriti zajedništvo; ovo je pravo vrijeme za to. A to i je jedan od razloga zašto smo sada zajedno: kako bismo se ponovo povezali, uspostavili ljubavi i zajedništvo, družili i pogledali jedni u druge. Ovo je pravo vrijeme za to.
Ovo nam daje dovoljno vremena za preispitivanje naših navika, ovisnosti, odnosa, potreba i pohlepe. Pravo je vrijeme. Ostavio bih vas da razmislite o ovome, ovom aspektu i razgovarat ćemo kasnije, uskoro.
Jučer sam govorio o introspekciji. Razlog našeg trenutnog stanja – stanje u kojem se sve zaustavlja; prostori su zatvoreni, trgovački centri su zatvoreni, zračne luke su zatvorene, svaki prostor u kojem bismo željeli biti je zatvoren. Dakle, u prisilnom smo zatvoru. Jedna vrsta, ljudska vrsta. Jučer smo razgovarali o tome što je razlog tome. Razlog je to što moramo biti svjesni, razumjeti, sagledati sebe, da napravimo promjene u vlastitom životu.
Ponekad možemo pomisliti kakve veze imamo sa svim tim rezultatima o kojima smo razgovarali. Zagađenja i emisije i uvjeti koje imamo. Mi kao jedna vrsta odgovorni smo za sva uništenja i razaranja na Zemlji danas, osim prirodnih katastrofa kojih nije bilo mnogo ili ne previše.
Čak i ako pogledate pojedine zemlje, aktivnost građana je na odgovornosti države. Država bi trebala imati određene zakone, određene strukture kako bi osigurala da su aktivnosti u skladu s etikom – dharmom, pravednošću.
Također, odgovornost svake religije je da vodi brigu o tome da svaka osoba koja slijedi tu religiju slijedi etiku. Oni ne bi trebali naštetiti nijednoj drugoj religiji, bilo kojem društvu, bilo kojoj zemlji ili vrsti u cjelini. Naša je odgovornost, odgovornost svake obitelji je osigurati da vlastiti ljudi rade dobro.
Trebali bi postojati zakoni koji osiguravaju da se usklađenost, kontinuitet i suosjećanje uvijek održava. Dakle, kolektivna je odgovornost na vrsti osigurati da se na ovom svijetu ne dogodi šteta, na ovoj Zemlji zbog postojanja vrsta. Životinjski svijet to čini – oni ne štete bez razloga. Tigar ne lovi ako nije gladan. Jelen ili bilo koje drugo biće – svi slijede određenu etiku i pravila. Ne krše ga – mi to radimo. Mi kao vrsta imamo aktivan um, aktivnu maštu, aktivnu inteligenciju, intelekt, činimo sve kako bismo samo osjetili određenu razinu lažnog zadovoljstva. A svakog dana trebamo sve više i više. Nismo zadovoljni – naša razina zadovoljstva stalno se mijenja. Faktor zadovoljstva nikad se ne događa i mislimo da je više bolje. Apsolutno ne – više znači veću odgovornost. Ono što je bolje je stanje u kojem ne želite ništa od Zemlje. To je vrlo sretno stanje. Stanje velikih majstora – oni nisu htjeli ništa od zemlje, nisu htjeli da ih itko slijedi, htjeli su živjeti bez stvari, bez prostora, bez vremena. Bili su sretni i zadovoljni takvi kakvi jesu. Mi imamo tu povijest – imamo tu bogatu povijest – u kojoj ljudi nisu željeli ništa. Bili su sretni, čak i sada ima takvih ljudi. Veliki majstori koji od svijeta ne traže ništa – ali daju svijetu sve što imaju bezuvjetno bez očekivanja.
Dakle, mi imamo kolektivnu odgovornost – cijela rasa, cijela vrsta ima kolektivnu odgovornost. Mi smo samo jedna vrsta, izvan kasta, vjere, zemlje, kulture, religije, boje – svega. Iznad svega, mi smo jedna vrsta i za ovu vrstu postoji etička odgovornost. Etički život ove vrste. Ne možemo bježati od toga.
Ako želite biti uspješni u svojoj potrazi za održavanjem stabilnosti i zadovoljstva na zemlji, prvo biste trebali vjerovati u to, a drugo, predati se tome. Ne možete djelomično prihvatiti i djelomično odbaciti nešto – to nikada ne uspijeva. Morate to prihvatiti, posvetiti se, vjerovati u to i djelovati u skladu s tim da bi bilo uspjeha. Ako vjerujete u nešto potpuno – postojat će snaga djelovanja. Vjera, vjera u sebe i svoj sustav vjerovanja presudna je za vaš uspjeh. Ako ne vjerujete u nešto što radite, rezultati će biti jako slabi, uspjeha neće biti, uspjeh će biti težak. Dakle, u ovom trenutku kada se priroda zapravo igra i zbija šale, gdje je ograničila sve ljude u 4 zida, vrijeme je da razmislimo, ispitamo vlastite misli i osjećaje i ispravimo se. I moramo preuzeti odgovornost – svaka zemlja je odgovorna za svoje građane, svaka je religija odgovorna za svoje sljedbenike, svaki majstor, svako društvo, svaki prostor, svaka jedinica odgovorna je za svoj narod i u cjelini je cijela vrsta odgovorna za svoje ljude. Ova se odgovornost ne može podcijeniti, ne može je se zanijekati ili odbaciti. Ovo je istina, ovo je istina i moramo je ispuniti. Molim vas da razmislite o tome, ovo je poticaj za razmišljanje.
Ja sam s vama i volim vas. Ponovno ćemo razgovarati kasnije.
Mohanji i Ganeshananda Giri Babaji
Mohanji Hrvatska 